VAHABIZAM - otkad i zašto?
Prvih nekoliko postova na mom novom blogu bit će preuzeto sa jedne ruske stranice, gdje je o vahabizmu ili vehabizmu, kako je kod nas uobičajeno reći, rečeno mnogo više nego se u BiH o tome zna i hoće govoriti.
Ko želi čitati u originalu može to učiniti ovdje
1. Arabijski poluotok kolijevka vahabizma
Arabijski poluotok, površinom zauzima četvrtinu Evrope, u prošlosti kao i sada, većim dijelom čine valovite pustinje prošarane koritima presahlih rijeka. Najveći dio teritorije činile su suhe stepe koje su u unutrašnjosti prelazile u pjeskovite i kamenite pustinje. Samo gdje-gdje, u malobrojnim oazama, oko izvora i bunara bila je moguća zemljoradnja. Najznačajnija područja, pogodna za obradu, a i to uz vještačko navodnjavanje, bila su na jugozapadu otoka, na teritoriji današnjeg Jemena.
Geografi iz 3. i 2. stoljeća prije nove ere dijelili su Arabiju na Kamenitu (sjeverozapadni dio poluotoka), Pustinjsku (najveći dio poluotoka) i Sretnu (poljoprivredne oblasti na jugozapadu). Ti su dijelovi poluotoka bili različiti ne samo po svojoj prirodi nego i po načinu života stanovništva koje ih je naseljavalo.
Upravo je Arabijski poluotok postao svojevrsnom kolijevkom Islama, a baš tu je u 18. stoljeću ponikao i radikalni pravac u Islamu poznat kao vahabizam. Ali, njegovoj pojavi u mnogome je doprinijela religiozno-politička situacija u Arabiji, o kojoj će i biti riječi u nastavku.
2. Religiozno-politička situacija u Arabiji i svijetu u vrijeme pojave vahabizma
U 18. i prvoj trećini 19. stoljeća Egipat i veliki dio Arabije ulazili su u sastav Osmanskog carstva koje je pokušavalo preživjeti neizbježnu propast. Sve jači disbalans u strukturi političkih odnosa, dugotrajna kriza osmanskog sistema upravljanja u provincijama, slabljenje krute kontrole centra nad arapskim posjedima otvorili su velike mogućnosti za pojavu konfrontacija socijalnih slojeva na periferiji, koje su se izražavale u svađama, bunama i separatističkim istupima. Tokom 18. stoljeća mnoge arapske provincije Osmanskog carstva postepenosu, ali nezaustavljivo, izlazile ispod njegove direktne uprave i ostvarivale značajan stepen samouprave, iako su i dalje priznavale da su formalno u sastavu Osmanske imperije. U biseru osmanskih posjeda- Egipatskom pašaluku- nekontrolirano su gazdovali Memluci, etnički strani lokalnom stanovništvu, dok je u području Arabije na račun umanjenja prerogativa Stambola u političkoj sferi osnažila nadmoćna uloga šerifa, emira i plemenskih vođa.
Mora se naglasiti da su sudbine Egipta i Arabije do tada dugo vremena bile neraskidivo povezane jer su te teritorije bile uključene u sastav Osmanskog carstva na početku 16. stoljeća. Njihova historijska povezanost proteže se do vremena uspostave arapsko-muslimanske državnosti u vrijeme umejidskih i abasidskih halifa. Ta veza još se više učvrstila nakon raspada arapskog halifata i izdvajanja nezavisnih državnih tvorevina koje su hronološki smjenjivale jedna drugu, Fatimidi, Ejubidi i Memluci. Višestoljetna čvrsta veza Egipta i Arabije zasnivala se, prije svega, na islamskom faktoru. Pokroviteljstvo nad kolijevkom Islama - Zapadnom Arabijom i njenim svetim gradovima Mekom i Medinom- davalo je za pravo da se pretendira na duhovno poglavarstvo nad cijelim muslimanskim svijetom. Geografska blizina i specifični privredno-ekonomski odnosi tijesno su vezali Arabiju uz Egipat i odredili njihovu uzajamnu ovisnost. Arabija je dobijala ekonomska dobra, a Egipat duhovni prioritet kao pokrovitelj svetih gradova Islama.
Tokom stoljeća Egipat je igrao počasnu ulogu skrbnika nad svetim mjestima Arabijskog poluotoka, u skladu s uspostavljenom tradicijom organizirao je muslimansko hodočašće Hadž, finansirao hodočasničke karavane, besplatno je snabdijevao hidžasku populaciju svim što joj je bilo potrebno. Stoljećima dokazivane veze Egipta i Arabije odredili su prilično jasne granice egipatsko-arabijskog subregiona, koje nisu narušavane u okvirima bilo kojih državnih tvorevina, koje su uključivale bliskoistočni region pa tako ni u Osmanskom carstvu.
Uspostavljeni mehanizam interakcije Egipta i Arabije narušen je anarhijom i samovoljom kasnih Memluka u Egiptu i doveden do potpunog uništenja uspostavom vahabitske države Saudida na teritoriji Arabijskog poluotoka.
Egipatsko-arabijska "simbiza" bila je privremeno obnovljena u okviru okupacionog režima egipatskog upravnika Muhameda Alija koji je planirao osvajanje Arabije kao prvi i odlučujući korak na putu stvaranja vlastite arapsko-muslimanske imperije. Kompleks protivrječnosti koji je nastao u subregionu, a pod uticajem interesa raznih sila doveo je do razarajućih egipatsko-vahabitskih ratova i žestokog zaoštrenja na planu razlika u idejno-religioznoj sferi.
Zaraćene strane su nastupale pod geslom "islamskog pravovjerja" i sloganom obnove "čistote Islama" predstavljajući pri tome uzajamno isključujuće idejne pokrete militantnog vahabizma i sunitskog tradicionalizma. Međutim, ne toliko zbog doktrinarne kontroverze i ideološke konfrontacije koliko zbog politike "čvrste ruke" i beskompromisne borbe za prevlast u islamskom svijeto došlo je do toga da je zajednička sudbina Egipta i Arabije pohranjena u prošlost.
Uostalom, nije samo u odnosima Egipta i Arabije u 18. stoljeću došlo do napetosti nego je kraj 18. i početak 19. stoljeća bio epoha velike propasti za cijeli muslimanski svijet.
Osmansko carstvo, Persija, imperija Velikih Mogula, nekad moćne države, raspadaju se i umiru pod pritiskom Rusije i moćnih kolonijalnih sila Zapada.
U srednjem vijeku teritorija današnje Saudijske Arabije bila je u sastavu Arapskog halifata, drugim riječima, u sastavu Osmanske imperije, iako je na početku 18. stoljeća vlast Osmanlija na Arabijskom poluotoku bila relativna. Cijela teritorija bila je podijeljena na veliki broj sitnih kneževina (emirata, koji su faktički bili izvan sfere uticaja namjesnika turskog sultana. Ti su emirati bili u stalnim međusobnim sukobima, vršeći česte pljačkaše pohode jednih na druge.Stoljećima je Arabija rascjepkana na male oaze - interesne udruge, nomadska plemena i njihove konfederacije. Ekonomska otuđenost pojedinih plemena i oaza i veličina pustinjskog poluotoka djelovali su kao faktori decentralizacije.
Međutim, i samo Osmansko carstvo u to vrijeme karakterizira progresivni proces disolucije imperije koje je doticalo i muslimanske duhovne krugove, jednu od najuticajnijih grupa među stanovništvom carstva. Korupcija muslimanskih vjeroučitelja, njihova pohlepa i nepoštenje izazvali su bunt stanovništva protiv njih.
U Osmanskoj imperiji 18. stoljeća s ulemom su uticaj i bogatstvo dijelili i šejhovi sufijskih redova - mistika. Imperija je bila pokrivena mrežom sufijskih redova. Sufije su svirale muzičke instrumente, neki među njima su pili alkohol, pušili duhan, bavili se astrologijom, proricanjem budućnosti, veliko značenje pridavali su kultu svetaca. Sve to je imalo određeni uticaj na Arabiju.
S tačke gledišta inozemnog prisustva u Arabiji, 18. stoljeće, također, nije bilo povoljno za muslimanski svijet. Iako su sredinom 17. stoljeća Portugalci izbačeni iz Omana koji su osvojili u 16. stoljeću, već na kraju 18. st. počinje kolonijalna ekspanzija Engleza i Francuza.
Osim toga, važno je podvući političku decentralizaciju arapskih plemena i odsustvo jedinstvene vlasti. Uz formalno pripadanje Osmanskoj imperiji, pod njenom stvarnom vlašću bili su samo Meka i Medina. Arapi su prezirali Turke zbog njihovog ponosa i nježnosti što je pojačavalo nastojanja da se otrgnu od njihove vlasti. Nacionalizam je uvijek bio prisutan kod Arapa, a u posmatranom periodu on se značajno pojačao zbog slabljenja i progresivnog propadanja Osmanske imperije.
Sva ta događanja su faktički predodredila pojavu ekstremističkog pokreta kakav je vahabizam.
Vahabizam - religiozno politički pokret, iznikao je u 18. stoljeću u Centralnoj Arabiji, u Nadždu. Počeo je svoje aktivno djelovanje pod parolama očišćenja Islama, vraćanja redu iz vremena poslanika i ujedinjenja Arapa protiv Osmanskog halifata.
Engleski kolonizatori iskoristili su tu situaciju za svoje ciljeve: upravo su oni naoružali pripadnike vahabizma za borbu protiv centralne vlasti. Baš zato su vahabiti proglasili kjafirskim oblike islama koje je podržavao Stambol. Indikativna je epizoda: postizanje uskih grupnih interesa na početku njihovog postojanja nije im smetalo da nevjernicima proglase i muslimane.
U suštini, vahabitima je prioritet bilo osvajanje vlasti, a religija je bila samo metod na putu ka cilju. S tim u vezi moguće je navesti mnogo krvavih primjera iz historije.
Jedan od uzroka za pojavu vahabizma je vanjsko djelovanje. Postojanje jedinstvene, mada sve slabije, muslimanske države nije odgovaralo vodećim evropskim kolonijalnim državama. Kao svoju osnovnu metodu one su izabrale provociranje unutrašnjeg raskola i iniciranje permanentnog unutrašnjeg muslimanskog konflita.
Prema mišljenjima mnogih historičara, ciljano u tom pravcu je djelovala britanska imperija. Tokom 17. stoljeća prilično veliki broj mladih ljudi, Evropljana kršćana, koji su se predstavljali kao novokonvertirani muslimani, dolazi u Tursku, Egipat, Siriju i tu se školuje u najboljim muslimanskim vjerskim školskim ustanovama te postaju veliki eksperti, muslimanski bogoslovi, a u suštini postaju prvi islamolozi u britanskim tajnim službama, čije su iskusvo i znanje mogli pomoći da se nađe slaba karika u čvrstom lancu vjerskog jedinstva koje je davalo moć islamskim državama. Upravo su ta znanja pomogla da se shvati da je Islam moguće pobijediti samo iznutra.
Kao rezultat toga oni na početku 18. st. nalaze efektivne puteve za nanošenje udara raspadajućoj Osmanskoj imperiji. Za svoju metodu izabrali su bukvalizam - slijeđenje slova hadisa i ajeta Kur'ana, a ne njihovog smisla, što izvrće naglavačke svo islamsko vjersko učenje.
Na učešće britanskih protestanata u formiranju vahabizma ukazuju mnogi istraživači. Vahabizam je svojevrsni protestantizam u Islamu. I stvarno, moguće je naći dosta zajedničkog, i kada je već o potpunoj jednakosti nepravilno i nerazborito govoriti, tragovi uticaja protestantizma jasno se odgonetaju u snazi uvjerenosti u vlastitu ispravnost i u religioznom fanatizmu, a također i u korištenju svih sredstava pa i onih nedozvoljenih za propagandu svojih pogleda i metoda širenja svojih uvjerenja, koje graniče s nasiljem (fizičkim i duhovnim).
Na taj način nastaje taj pokret i postaje poznat pod nazivom vahabizam. Na čelu tog učenja bio je Muhamed ibn Abd al-Vahab čija ličnost zaslužuje posebnu pažnju.
3. Ličnost osnivača vehabizma
Muhamed ibn Abd al-Vahab at-Tamimi rođen je 1703. godine u porodici bogoslova. Njegov otac Sulejman, šerijatski sudija (kadija) bio je prvi učitelj svoga sina. Još u djetinjstvu kod dječaka su se primjećivali znakovi talenta za upijanje. Naučio je na pamet Kur'an s nepunih 10 godina. Otac ga je učio šerijatsko pravo hanbalidskog mesheba, tumačenje Kur'ana (tefsir) i hadise (Sunet). Od djetinjstva je zaronio u knjige tumačenja Kur'ana, hadisa i djela najvećih muslimanskih učenjaka.
Mnogo je putovao po susjednim zemljama, nekoliko puta je boravio u Hidžazu i Basri pa je potom živio u El Hasu. Za vrijeme svojih dugih putovanja šejh je da su u Nedždu i drugim arapskim gradovima na sceni lažna vjerovanja i poročni običaji. Bio je uvjeren da se narod udaljio od istinskih zakona religije i njenog duha, da su muslimani izdali Islam i izvrnuli kako osnove vjere tako i njene drugostepene vrijednosti, osim ponekih.
Čvrsto vjerujući da je došlo do krajnjeg religiozno-moralnog kraha svojih savremenika, Vahab počinje pozivati na vraćanje normama istinskog jednoboštva. Propovijeda plemstvu i puku, ali u početku svuda biva dočekan s neprijateljstvom. Zbog svojih propovijedi i poziva na reformu vjerovanja prognan je iz Basre i umalo da nije umro od žeđi u pustinji. U Hurajmali gdje je nakon očeve smrti postao kadija umalo ga nisu ubili stanovnici oaze, poznati po svom razvratnom životu, kada je pokušao da ih obrati u istinsku vjeru. Propovjednik je slučajno izbjegao smrt i bio prisiljen pobjeći u Ajajnu.
Vehabije su sklone pripisivati svom lideru i osnivaču svojstva talentiranog učenjaka i iskrenog muslimana koji je zbog svoje čiste vjere trpio nepravedne progone. Međutim, netačne su tvrdnje muslimana da su Vahabu bili strani politički ciljevi. Moguće da je tako i milo na samom početku karijere budućeg osvajača, ali su se kasnije pojavili i politički interesi. Doista, vehabizam koji je osnovao Vahab bio je usmjeren i protiv službenog „poturčenog“ Islama.
Pozivao je na bespoštednu borbu protiv otpadnika od vjere- šiita, osmanskih sultana koje je nazivao lažnim halifama i turskih paša. Antiturska usmjerenost vehabizma imala je za konačni cilj progon Turaka, oslobođenje i ujedinjenje arapskih zemalja pod zastavom „čistog“ Islama.
U govorima islamskog vjeroučitelja bilo je i nekih izjava koje odražavaju interese plemstva i koje su usmjeene protiv siromašnog i socijalno nezaštićenog stanovništva. On tvrdi kako je običan puk dužan da se povinuje volji bogatih, u skladu s izvornim Islamom. Za pobunu, bunt protiv emira slijedi žestoka Allahova kazna na ovom svijetu i na ahiretu, tvrdio je Vahab.
Kao obavezno vehabizam je uveo plaćanje zekata i kao neupitan vjerski princip zaveo je centralizirano prikupljanje poreza od stanovništva, uključujući i nomade.
Vehabizam je imao i tanku maskirnu uniformu za svoj društveni sistem povlastica, koja se mogla naći u više nego milenijskoj tradiciji Islama. Dakle, od emira i plemstva je zahtijevao da imaju fer odnos prema svojim podanicima, to jest, zalagao se za uređenu diskriminaciju na osnovu socijalnog statusa. Vehabije su pozivale na iskazivanje brige o robovima, slugama i najamnim radnicima. Laskali su osjećajima sirotinje, veličali su siromaštvo, osuđivali pohlepu, tvrdeći kako će siromah lakše ući u dženet. U praksi su vehabije zabranjivale lihvarenje.
Motive ujedinjenja u propovijedima Muhameda ibn Abd al-Vahaba iskoristili su feudalni upravnici malog emirata Dirija koji se nalazio u provinciji Nedžd. Sredinom 18. St. Emir Muhamed ibn Saud i njegov sin Abd el-Aziz stupili su u savez s Muhamedom ibn Abd el-Vahabom (1744. g.).
Od tada su više od pola stoljeća vodili upornu borbu za ujedinjenje zemalja Arabije pod zastavom vehabizma. Jednu za drugom potčinili su sebi oblasti Nedžda i beduinska plemena.
4. Odnos prema novom pokretu unutar Islama
Vehabijski pokret optuživali su za ograničenost misli i nemjerljiv fanatizam koji su plašili ne samo “ortodoksne” i pobožne muslimane nego i pripadnike Islama sa širokim i za napredak otvorenim pogledima . Odnos muslimana prema vehabizmu bio je jedinstven. Smatrali su da je vehabizam svojevrsni novi Islam, svoje vrste muslimanski protestantizam. To je heretička struja, pokušaj modernizacije i spona Islama sa savremenošću, iako Islam, sa stanovišta muslimana , nema potrebe za sponu sa savremenošću.
Izvorno, za bilo kojeg muslimana, na bilo kojem kraju svijeta , s tačke gledanja muslimanske ideologije Kur'an ne zahtijeva ni promjene ni dopune jer ga je čovjeku dao Svevišnji. Za muslimane kako u prošlosti tako iu sadašnjosti , u najmanju ruku, ako sudimo prema njihovim tvrdnjama, vehabizam je modernizacija i kastracija Islama upravo zato što je pokušao preinačiti Kur'an u svoju korist, zato što su oni računali da Kur'an koji je bio do Vahaba nije autentičan i kako je potreban drugi Kur'an. I ako je u Novom Zavjetu Isus Hrist govorio o Starom Zavjetu da nije došao kako bi poništio njegov zakon nego kako bi ga proveo, Vahab je rušio sve stare zakone i uspostavljao svoje sopstvene, skrnaveći time u očima Islama svetu knjigu Kur'an.
Još značajnije je da oficijelni, pravovjerni islam smatra da su pod krinkom očišćenja vjere vehabije učile ljude ne da se klanjaju Allahu i da poštuju Poslanika nego da služe lokalnoj vlasti i novcu. Slobodne ljude pretvarali su u robove, jedne duhovno, a druge fizički. Vehabije su sve vrijeme uništavali i pljačkali muslimanske svetinje. Pod Džihadom su podrazumijevali samo uništavanja, ubistva, krv, iživljavanja, zaboravljajući šta je najvažnije-unutarnji Džihad, odnosno, borbu s vlastitim porocima. Najveća šteta koju su po mišljenju muslimana vehabije nanijele muslimanskim narodima je što su ljudi koje su oni potčinjavali sumnjali u Islam i u uvjerenje da Islam donosi mir i blagostanje, a ne krv i ništenje muslimanskim narodima. Islam zabranjuje bezrazložno nasilje ili nasilje s ciljem korištenja. Historija vehabizma je prije svega historija međusobnih ratova. Islam zabranjuje prevare u trgovini i korupciju u oblasti političkog djelovanja jer su ta djela u suprotnosti s muslimanskim moralom. Historiju vehabizma Islam naziva historijom ucjene, korupcije i prevare. Potcrtava se da Islam zabranjuje prisilu u prihvatanju vjere. Takve teorijske tvrdnje, naravno, nisu u skladu s praksom, jer su mnogo puta narušene i ne samo u slučaju vehabizma nego i pravovjernih muslimana, također, u historiji bilo koje religije postoji mnogo više slučajeva vjerskih ratova i nasilja u ime vjere, a ni pravoslavlje nije isključeno, za to je dovoljno samo pročitati o historiji pokrštavanja Rusije, nego nenasilnog širenja vjere?
Naravno, može se govoriti da je ruski narod imao predispozicije da postane “Treći Rim”, da postane kolijevka pravoslavlja, ali mora se reći da 998. godine to nije bilo poznato ruskom narodu koji su pod prijetnjama bacali u rijeke i prisilno krstili. Shvatanje veličine tih događaja došlo je ruskom narodu tek vijekovima kasnije. Ali u Islamu nikada nije učinjeno jedinom taktikom, nije ubistvo dizao na nivo vjerskog podviga i u tome su u pravu islamski istraživači i vjerski službenici koji ,odvajajući se od vehabizma, nazivaju ga religijom krvi i rata. Mnogi muslimanski vjerski službenici tvrde da je Islam religija Svevišnjeg, a da je vehabizam mišljenje čovjeka i da ih se ne smije izjednačavati. Također, nisu samo bogoslovska i religiozna uvjerenja dala život takvom unutrašnjem protivljenju Islama vehabizmu. Ne. Tako je bilo još u vrijeme razvoja vehabizma na teritoriji Arabijskog poluotkoa i izvan njega. Ta historija, iako ne duga, označena je nizom velikih događaja i pojava koje su imale značajan uticaj na razvoj svjetskog Islama.
5. Evolucija (historija) vehabizma u periodu od 18. Do 21. stoljeća
Prolazile su godine i vijekovi. Vehabizam je nalazio sve veći broj sljedbenika i simpatizera i postepeno je izlazio i izvan granica Arabijskog poluotoka. Učenje Ibn Abd al-Vahaba naišlo je na podršku šejhova u nizu arapskih plemena pa tako i predstavnika roda Al Saud – upravnika emirata ad-Dirija. Sredinom 40-tih godina 18. Stoljeća Ibn Abd al-Vahab se uključuje u političku bormu na Arabijskom poluotoku, a njegovo učenje ubrzo postaje simbol borbe Saudida za ujedinjenje Arabije pod njihovom vlašću, a kasnije postaje i zvanična ideologija prve države Saudida. Na početku 19. Stoljeća vehabizam je osvojio jake pozicije u većem dijelu Arabijskog poluotoka, a potom je uspio da se proširi u Indiji, Indoneziji , Istočnoj i Sjevernoj Africi.
Nakon toga su vehabije počele aktivnu misionarsku djelatnost među plemenima koja su naseljavala područja oko Meke i Medine. U te gradove slati su emisari vehabizma kako bi po svaku cijenu dobili podršku uglednih muslimanskih učenjaka što im je bilo neophodno za ostvarenje svojih političkih planova.
Historijski Meka i Medina su najtješnje povezane s djelovanjem i životom Poslanika Muhameda. Širenje uticaja među stanovništvom Meke i Medine dalo bi vehabijama prije svega ideološku podršku u cijelom muslimanskom svijetu. Reakcija muslimanskog društva na djelatnost vehabija u Meki i Medini ogleda se u sudskoj odluci, u kojoj je rečeno da ljudi koji dijele poglede vehabija, kao i same vehabije, treba smatrati otpadnicima od vjere, a vehabijski emisari koji se nalaze u gradu moraju biti uhapšeni.
Svima koji su poticali iz regije Ad-Darija, čiji su vladari podržavali ideologiju vehabizma, bilo je zabranjeno obavljanje Hadža i ulazak u Meku. Jedan od razloga za zabranu vehabijama da obavljaju Hadž bili su njihovi pokušaji da hodočašće iskoriste za misionarske ciljeve.
Kao rezultat toga vehabije su napale plemena koja su bila pod jurisdikcijom Meke. Pod opsadom su vehabije držale grad At-Toif, a kadu su napokon ušli u njega poklali su skoro svo njegovo stanovništvo. Grad je ležao u ruševinama, bio je potpuno opljačkan, a vjerske knjige spaljene. Upad u Meku vehabije su nekoliko puta odgađale zbog toga što se u njoj nalazilo mnoštvo hodočasnika koji bi, bez sumnje, pružili dostojan otpor. Po okončanju Hadža vehabije su ušle u Meku i zauzele je bez borbe. Vladar Meke šarif Golib ibn Musaida želio je da po svaku cijenu izbjegne krvoproliće u svetom gradu za muslimane i dozvolio je sljedbenicima ibn Abd al-Vahaba da uđu u Meku. Nešto prije nego su vehabije preuzele grad on je s njima čak zaključio i sporazum o nenapadanju, koji je bio potpisan 8. muharema (januar) 1789. godine.
Godine 1800. Vehabije su blokirale Meku i presjekle sve puteve prema gradu. Opsada je bila žestoko mučenje za Mekance. U gradu je vladala glad. Gledajući panje Mekanaca, šarif Golib je donio odluku da zaključi s vehabijama ugovor o miru. Te su godine vehabije uspjele zauzeti Medinu. Prvo što su uradili bila je pljačka svete sobe, gdje se nalazio mezar Poslanika Muhameda. Vlast vehabija nad svetim gradovima trajala je sedam godina. Za to vrijeme opljačkali su sve ukrase Kabe i prekrili je crnom sargijom te porušili turbeta nad mezarima. Zabranili su da se uči salavat poslije ezana, smatrajući to odstupanjem od Islama. Ibn Abd al-Vahab je lično naredio da se kazni mujezin koji je proučio salavat (hvala Poslaniku).
Vehabije su posjekle stablo pod kojim su se prvi ashabi zakleli Poslaniku Muhamedu i uništili su mezar njegove žene Hatidže pod izgovorom da su mu se muslimani klanjali. Uvodili su nove, u muslimanskom svijetu nepoznate običaje: brijanje glave ne samo muškarcima nego i ženama. Kada nije mogao naći opradanog razloga za to Ibn Abd al-Vahab je žene ostavio na miru. Vehabije su za svoje sljedbenike ukidali neke zabrane Islama, pogotovo zabranu izvanbračnih odnosa između muškarca i žene . Djelujući u tom duhu sljedbenici novoukazanog „obnovitelja“ Islama nisu mogli ne izazvati protest žitelja okupiranih gradova.
Analizirajući historijski problem i historijsko značenje vehabizma, neophodno je obratiti pažnju na to da taj pokret je u potpunosti suprotan Islamu i upravo je s njim prvim stupio u otvorenu knfrontaciju, a logiku koju su predlagale vehabije muslimni su decidno odbacivali. S tim u vezi vehabije koje su pretendirale na pravovjerje, u suštini su ispale sektaši , suprotstavljeni cijelom muslimanskom svijetu.
Već kraje 18. st. Nakon smrti osnivača pokreta Muhameda ibn Abd al-vahaba, emiri Nedžda Saudidi prigrabili su ne samo svjetovnu nego i duhovnu vrhovnu vlast, ostavivši potomcima Abd al-Vahaba samo funkcije vjeroučitelja i sudija.
Prva država Saudida bila je pokorena ujedinjenim snagama Egipćana i Turaka. Druga Saudijska država koja je postojala tokom većeg dijela 19. st. morala je mnogo toga činiti iznova, ali je njena politička i religiozna značajka kao i prije ostao vehabizam. Tek tokom Prvog svjetskog rata zbog razvoja oštrog suparništva između Englske i Turske, balansirajući između neprijateljskih strana ,Nedždski emirat je imao mogućnost da učvrsti svoje pozicije pod pokroviteljstvom istog tog vehabizma. Ali ni ranije teritorije ni ranije moći emirat vehabija nije dostigao.
Novi uzlet tog emirata povezan je s narednim, najjačim, oživljavanjem vehabizma. Početkom druge dekade 20. stoljeća trojica kadija vehabija, Abd al-Karim, Abdallah ibn Abd-al-Latif i Isa, iznijeli su dva zahtjeva muslimanima: striktno pridržavanje propisa vehabizma i stvaranje svevehabijskog bratstva, čiji su članovi obavezni voljeti svoju domovinu, bezuvjetno se potčinjavati imamu-emiru i na sve načine pomagati jedan drugome, odbijajući svaki kontakt s Evropejcima i stanovnicima zemalja kojima oni upravljaju. Dvadesetih godina prošlog vijeka vehabije su osvojile Džebel-Šamar, Hidžaz, Asir, a uspjeli su ugušiti i niz ustanaka velikih beduinskih plemena. Feudalno-plemenska rascjepkanost bila je prevladana. Saudijska Arabija proglasila se kraljevinom.
U procesu stvaranja centralizirane feudalne države već prve arabijske vehabije su se odmakle od strogog fundamentalizma i zalagale se za legalizaciju životno važnih novina. Pušenje duhana, konzumiranje alkohola, nošenje svile za muškarce i sl. bilo je strogo zabranjeno. Ali korištenje savremenih tehnologija postalo je norma. U zemlju se počelo značajno uvoziti automobile, radio-telegrafske uređaje, kasnije i automatsko naoružanje, oklopna vozila i avione.
Na taj način vehabizam je ostajao ideološko znamenje, sve dok je bio koristan, a prestajao je to biti kada se činio nepriličnim. Ipak, za široke slojeve stanovništva, pogotovo siromašnoe, vehabizam je ostao privlačno tumačenje fundamentalističkog islama, koje im je dopuštalo da nekažnjeno pljačkaju i ubijaju za vlastitu korist.
Tokom 20. vijeka prihvatio ga je veliki dio muslimana od Maroka do Indonezije. Pojavio se i u Rusiji, u Srednjoj Aziji, Povoložju i na Kavkazu.
Danas je vehabizam zvanična ideologija Saudijske Arabije, a njegovih sljedbenika ima u arapskim emiratima Persijskog zaljeva, nizu azijskih i afričkih zemalja.
Početkom 1970-ih godina vehabizam je počeo aktivno da se širi izva Saudijske Arabije. U početku (70-80 godine 20. st.) vehabizam se javlja kao ideologija mnogobrojnih ekstremističkih antivladinih grupacija u arapskim zemljama. U 80-tim i 90-tim godinama bio je aktivno korišten u Afganistanu u organiziranju „džihada“ protiv kabulskog režima „nevjernika“ i sovjetske okupacije zemlje. Baš tada je vehabizam postao ideologija „arapskig Afganistanaca“ i „Afganistanaca drugog pokoljenja“-ekstremita raznih nacionalnosti , koji su se obučavali u vehabijskim kampovima na teritoriji Afganistana od vremena Afganistanskog rata, koji je kontrolirao pokret „Taliban“. Od 90-tih godina do danas vehabijska ekspanzija ogleda se u prodoru u republike bivšeg SSSR-a, a također, u jugoistočnu Evropu i u zapadnu Evropu , Ameriku, Australiju i u Afriku.
Kao rezultat tog procesa stvorena je jaka mreža vehabijskih (selefijskih) grupacija, filijala, baza, kampova za obuku, obrazovnih ustanova i koordinacijskih centara u mnogim zemljama svijeta.
Vehabizam predstavlja veliko zlo čovječanstva i jednim od glavnih neprijatelja Rusije i ruskog mentaliteta, a za uspješnu borbu sa zlom neophodno ga je lično poznavati, imati ispravnu predstavu o njemu, ne umanjivati, ali i ne preuveličavati to zlo. Upravo zbog toga ćemo u nastavku razmotriti vehabizam kao religiozno učenje.
VEHABIZAM KAO RELIGIOZNA POJAVA
1. Jedinoboštvo kao osnova učenja U vrijeme svojih bogoslovnih istraživanja Vahab je iznosio jednu, najvažniju ideju- ideju Božije jednoće kao suštine Islama. Pozivao je svoje slušatelje, vjernike na jednoboštvo i trudio se da objasni tim ljudima suštinu svoje ideje. I njegovo glavno djelo se baš tako i zove“Kitab at-Tavhid“ (knjiga Božije jednoće), u kojoj Ibn Abd al-Vahab osvjetljava sva odstupanja od istinskog Islama koja su postojala u to vrijeme, a također i pitanja koja su izazivala rasprave u islamskim naučnim krugovima i daje im traktat s tačke gledišta Kur'ana, Suneta i mišljenja najvećih učenjaka. Između ostalog, on tvrdi da je jedinoboštvo, prije svega, ubjeđenje kako je samo Allah stvoritelj svega postojećeg, njegov Gospodar koji mu daje zakone. Među njegovim stvorenjima nema mu niko i ništa ravno, sposobno da stvara. Allah ne treba ničiju pomoć i niko Mu nije blizak. Samo je u rukama Allaha sposobnost da čini dobro i zlo. Niko, sem Allaha, nije dostojan veličanja i klanjanja.
Čak u tim samim načelima vehabizma vidimo njegov uništavajući odnos prema ličnosti čovjeka, potpuno suprotna od kršćanskog pogleda na čovjeka, kojega je „Gospod stvorio prema svom liku i karakteruu svemu, apsolutno u svemu, narario ga, pa tako i darom stvaralaštva“, što su vehabije striktno odbacile pa znači da su po toj tački kršćani neprijatelji vehabija i „njihovog“ Allaha.
No, vraćajući se ideji jedinoboštva kod Vahaba, neophodno je primijetiti da je islamski svijet, prema njegovom mišljenju, napustio principe jedoće Boga. Ljudi su se predali podali religioznim „novotarijama“ (bid'a) – jednome od najstrašnijih grijehova. Počeli su pridavati Allahovim stvorenjima Njegove moći i atribute, među kojima su hodočašća mauzolejima svetih ljudi, zavjeti tim svecima, žrtve njima, to jest faktički On je odbacivao mogućnost pravednog načina života i svetosti bilo kome osim Allahu. Nije prihvatao mogućnost bilo kakve hijerarhije već samo jednu jedinu vlast i djela Allaha.
Uopće, „širk“ (mnogoboštvo) je najteži grijeh u Islamu i o tome postoji mnoštvo potvrda u Kur'anu i Sunetu. Evo šta navodi Vahab u prologu svoje knjige „Kitab at-Tavhid“, posvećenoj borbi protiv širka: „Allah, Svemogući i Veliki je rekao: 'Uistinu, Allah ne oprašta pridruživanje Mu sudrugova, ali oprašta sve što je manje od toga, kome hoće...'“ . Također, navodi i hadise poslanika Muhameda: „Onaj, ko je umro, a da Allahu nije pridruživao nikoga i ništa, otići će u dženet; a ko se pojavi pred Njim, a pridruživao mu je bilo-što, taj će otići u džehenem“. I konačno, govoreći o najvećim grijesima, poslanik je prvo pomenuo mnogoboštvo, zatim neposlušnost roditeljima, zatim lažno svjedočenje. Bez obzira na narastajuće protivljenje apelu sa strane, kako upravnika oaza, tako i običnog svijeta, potsticanog lokalnom ulemom, nezadovoljnom popularnošću pokreta koji je podrivao njihovu poziciju, broj sljedbenika Ibn Abd al-Vahaba brzo se povećavao i počeo je predstavljati realnu silu.
Dakle, kakva je tačno bila doktrina Muhameda Ibn Abd al-vahaba i na čemu se zasnivala?
2. Doktrinarni pogledi vehabizma. Ideologiju koju je propovijedao Muhamed ibn Abd al-Vahab, ne ulazeći u sve potankosti i detalje, moguće je svesti na slijedeće tačke:
1. Allah – posjeduje materijalno fizičko tijelo. On ima ruke, lice i druge dijelove tijela.
2. Kur'an i kazivanja poslanika moguće je tumačiti vodeći se svojim vlastitim razumijevanjem.
3. Nepriznavanje ogromnog dijela svjedočenja poslanikovih ashaba.
4. Odbacivanje mesheba (religiozno-pravnih škola) Islama.
5. Onaj ko ne slijedi učenje ibn Abd al-Vahaba je kjafir (nevjernik).
6. U većini slučajeva onaj ko čini tavasul (molba Allahu posredstvom bilo koga) je mnogobožac.
7. Posjećivanje mezara Poslanika i njegovih ashaba i šehida je zabranjeno.
8. Sve što je uneseno u islam nakon smrti poslanika je zabranjeno.
9. Sekte (ćelije sljedbenika) u lokalnim zajednicama predvodi vođa (emir) kojeg ne biraju muslimani nego imenuje nadređeni mu vođa.
10. Nevjernike (uključujući i muslimane koji se nisu priključili sekti vehabija) moguće je ubijati i izvan okvira neophodne samoodbrane.
11. Tradicionalno ispovijedanje Islama predstavlja kufr (nevjerovanje), sufizam ne predstavlja islamsko učenje i praksu.
12. Velika dostignuća muslimanske civilizacije od 8. Do 18. Stoljeća u teologiji, filozofiji, medicini, matematici, astronomiji, hemiji, književnosti, čiji su stvaraoci uglavnom bili sufije, za vehabizam nemaju nikakvog značaja.
13. Zabrana nošenja evropejske odjeće, uvođenje nekih samo u Islamu preporučenih normi postaju obaveza.
Treba spomenuti da su sa vehabije smatrale kako sa svima koji nisu dijelili njihovo mišljenje moraju ratovati. Tvrdili du kako je dozvoljeno prolijevati krv nevjernika. To je značilo da je bilo dozvoljeno ubijati i pljačkate sve koji nisu dijelili uvjerenja vehabija. Štaviše, ohrabrivao je to. Na taj način, vidimo da je ideološka srž učenja postala ideja zaštite temeljnog islamskog principa božije jednoće (tavhid), prema kojemu je Allah apsolutni stvoritelj svega što postoji i zbog toga vjernici ne smiju da se klanjaju nikome i ničmu, osim Svevišnjem.
Tako je temaljni stup Islama: „Nema Boga, osim Allaha i Muhamed je Božiji poslanik“ interpretiran tako da je klanjati se potrebno samo Allahu, ali ne i Muhamedu koji je samo poslanik, a pogotovo ne bilo kakvom vjerskom autoritetu.
U ime principa jedinoboštva al-vahab i njegovi sljedbenici vodili su bespoštednu borbu ne samo s poštivanjem svetih gajeva i hridi, što su činila pojedina beduinska plemena nego i s nekim tradicijama koje su se ukorijenile u Islamu, na primjer, s postavljanjem nišana na d mezarovima i posjećivanjem grobalja, a također s kultom svetih (evlija) i čak s „prekomjernim“ poštivanjem Poslanika Muhameda.
Nastojeći uspostaviti islam u njegovoj „izvornoj čistoti“. Vehabije su priznavale samo Kur'an koji nije dopušteno tumačiti i Sunet u razdoblju četvorice pravednih halifa. Tako su u pitanjima slobodnog izražavanja mišljenja religioznih autoriteta –idžtihade i slijepog slijeđenja izvora – taklide, vehabije insistirale i dan danas insistiraju na tome da Kur'an i Sunet predstavljaju najviši stepen znanja. Oni odbacuju sve „novotarije“ koje su se pojavile u procesu razvoja Islama, to jest bilo koju praksu koja nije propisana Kur'anom ili sunetom Poslanika.
Slična ideologija rađala je potpuno novu religioznu praksu po kojoj je sve do nedavnih terorističkih napada bilo lako razlikovati vehabiju od ostalih muslimana. Na primjer, sve vehabije bile su ošišane na nulu i nosili su dugačke zapuštene brade i skraćene hlače. Međutim, nakon vala javnog ogorčenja koje se raširilo po cijelom svijetu, vehabije se sve manje razlikujo od mnoštva muslimana. Ali to ne mijenja religiozne norme kojih se oni pridržavaju unutar svoje zajednice.
3. Religijske prakse vehabizma
Te su se norme formirale na osnovu doktrinarnih pogleda ideologa vehabizma. Proističući iz tih pogleda, vehabije su negirale posebno muziku pjevanje i ples.
Abd al-vahab zabranio je monaštvo(sufizam) pa čak i obilježavanje rođendana Poslanika Muhameda, tvrdeći kako takva ceremonija, kao prvo, nije propisaa u Kur'anu, niti ju je preporučio sam Muhamed, a kao drugo, vodi ka obožavanju Poslanika.
Odbacio je klanjanje svetima, odbacivao je hodočašća grobnicama i čuda koja se tobože dešavaju kod njih, zahtijevao je uspostavljanje jednostavnosti u životu, odijevanju i hrani, kakvu je propovijedao Muhamed.
Osnovne obrede Islama, petokratnu molitvu, hadž vehabizam čuva, zahtijevajući najstrože da se ispunjavaju, ali oslobađa ih sitničavih formalnosti koje je uveo kasniji Islam. Vehabije malo pažnje pridaju abdestu, pravilu o skidanju obuće u džamiji, pozivajući se na praksu Poslanika Muhameda.
Žene ne treba puštati do grobova zbog njihovih neumjerenih suza , a što nije u saglasnosti s obaveznim za čovjeka potčinjenjem volji Božijoj. Jedna od najstrašnijih okosnica vehabijske ideologije je njihovo tumačenje i shvatanje džihada, to jest rata za vjeru.
Džihad je, zapravo, izum vehabizma, njegova zamisao, njegova glavna vjerska metoda preobraćenja nemuslimana i muslimana nevehabija. Džihad je definiran u nekoliko ključnih odredbi:
to je oružana borba,
vođenje džihada je obaveza svakog muslimana (prirodno, fizički i mentalno sposobnog za to),
objekat džihada su svi „nevjernici“.
Izražavajući toleranciju prema „sljedbenicima Knjige“-kršćanima i Židovima, vehabijski pogled na tekfir svodio se na pooštravanje zahtjeva prema muslimanima. Nije više bilo dovoljno samo izjaviti privrženost Islamu i obavljati svakodnevne molitve. Ako čovjek izjavljuje da je musliman, a u isto vrijeme se klanja drugim bogovima, na primjer kao šiiti, treba ga izložiti i kazniti smrću. Na taj način takav džihad vodi se protiv svih nevehabija, a prije svega protiv ostalih muslimana.
Proglašena ideja al-Vahaba o „bratstvu i ravnopravnosti“ muslimana bez obzira na kastu i društveni status, u suštini, značila je samo poseban oblik organizacije s unutrašnjom disciplinom, mnogo većom nego u tradicionalnoj islamskoj zajednici, jasno izraženim vrhovnim autoritetom, uzajamnom odgovornosti i tako dalje.
Takav model stvorio je od vehabijske zajednice ne samo religijsku zajednicu nego ponekad svojevrsnu militantnu religiozno-političku organizaciju. Takav fanatizam okupljao je i disciplinirao vehabije, stvarajući religiozno-ideološko opravdanje za djelovanja koja su po svom duhu potpuno antiislamska. Zahvaljujući tome, učenje al-Vahaba od samog početka bilo je ideologija vojne ekspanzije.
Ideje al-Vahaba našle su dosta pristalica kako među hrabrim beduinima i zemljoradnicima tako, ali i prije svega, među elitom.
Propagirajući strogo jedinoboštvo, vehabije i njihovi simpatizeri nevjernicima i mnogobošcima kvalificiraju sve koji, prema njihovom mišljenju, nisu jednobošci. U kategoriju „neprijatelja Islama“ prema njihovom mišljenju spadaju:
1. Židovi i kršćani (sljedbenici Knjige, ahl al-kitab). U samom tekstu „Knjige jedinoboštva“ Ibn Abd al-Vahaba ta se odredba potvrđuje izabranim izjavama Poslanika Muhameda: „Kada kod njih umire pravednik ili pravedni Božji rob, oni na njegovom grobu prave hram i u njemu slikaju njegov lik. To su najlošija od Allahovih stvorenja!“ „Neka padne Allahahovo prokletstvo na Židove i kršćane koji su grobove svojih poslanika pretvorili u hramove!“
2. muslimani- otpadnici od vjere (murtadd), koji su počinili i najmanje odstupanje od principa jednoboštva. Vehabije takvim odstupanjima smatraju i veličanje pravednika i klanjanje Allahu kod grobova pravednika (vali), klanjanje idolima, proricanje sudbine po zvijezdama (astrologija), bilo koja vrsta predskazanja, amuleti i nošenje bilo kakvih predmeta za odbijanje uroka, veličanje nekog čovjeka i masa drugih stvari i radnji. Vehabije tvrde da će musliman prestati da bude musliman u slučaji i najmanjeg odstupanja od ednoboštva te njegov život i imetak prestaju biti neprikosnovenima, što znači da on može biti ubijen, a njegova imovina oduzeta.
3. sljedbenici svih, bez isključenja, ideoloških pravaca (osim vehabizma). Dakle, pripadnost ateističkim pravcima, a pogotovo komunističkih, svjetovnih, demokraatskih, kapitalističkih ili drugih sličnih pravaca nevjernika smatra se vjeroodstupanjem od Islama.
4. oni koji odbacuju šerijat kao jedino moguć izvor prava. Uz to, nevjerništvom se proglašava i bilo kakva čovjekova zakonodavna i normativna djelatnost: davanje prava da donosi zakone bilo kome, sem Allaha, prema mišljenju radikala, suprotno je Islamu.
4. socijalno-političke karakteristike vehabizma
Socijalna doktrina vehabija propagira uspostavu patrijarhalne jednakosti i eroziju socijalne hijerarhije. Vehabizam deklarira principe muslimanskog „bratstva“ i njihovu jednakost pred Allahom, odbacujući kastinske i druge razlike među njima. Vehabijsko bratstvo podrazumijeva poseban vid organizaije, s unutrašnjom disciplinnom ,mnogo većom nego u tradicionalnoj islamskoj zajednici, jasno izraženim vrhovnim autoritetom, uzajamnom odgovornosti i tako dalje.
U knjizi selefijskog autora Saleha bin fauzana al-Fauzana „Prijateljstvo i nevinost u Islamu“ svo čovječanstvo podijeljeno je u tri grupe koje se razlikuju po stepenu pridržavanja osnovnih odredaba vehabizma. U prvu spadaju samo članov „spašene grupe“, vehabije prema kojima istovjerci moraju iskazivati toleranciju i dobre želje. Uz to, odlučujući dokaz jednoboštva nekog čovjeka je apsolutno potčinjavanje vehabijskoj grupaciji i aktivno neprijateljstvo prema svemu što joj ne pripada.
Vehabizam kao društveno-politički pravac u okvirima savremenog islamskog svijeta značajno je evoluirao. Pojavivši se u vrijeme ujedinjenja Arabije, selefijski islam u tumačenju al-Vahaba je postao ideologija saudijske države.
Kruto insistiranje na očuvanju „čistote Islama“ u kombinaciji sa poslušnošću emiru doprinijelo je ujedinjenju arapskog društva u jednu državu. Međutim, nakon formiranja Kraljevine Saudijske Arabije fanatizam vehabija, poghotovo njihovog radikalnog dijela (najreljefnije iskazan u pokretu ihvana), postao je prepreka na putu daljnjeg razvoja države.
U kombinaciji mjera za privlačenje umjerenih pripadnika vehabizma u državni aparat i represivnih mjera u odnosu na radikale, vlasti je uspjelo da naposljetku vehabijski pokret stavi pod kontrolu.
Novi uzlet vehabizma dešava se u vrijeme nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je na valu krize kolonijalizma islamski fundamentalizam postao jedna od vodećih ideologija u muslimanskom svijetu. U okviru mnogobrojnih nevladinih religiozno-političkih organizacija koje su nastale u to vrijeme dolazi do oživljavanja vehabijskih grupa koje počinju da se šire po cijelom svijetu.
Ukazala se potreba ne samo za ranim vehabizmom nego i za njegovim organizacionim oblicima. Prije svega, to je iskustvo ihvanskog pokreta koji predstavlja svojevrsnu federaciju autonomnih religioznih zajednica, uvezanih strogom disciplinom i nalaze se pod kontrolom vrhovnog autoriteta.
Kako ocjenjuje uvaženi ruski islamolog A. V. Malašenko, vehabizam je djelimična manifestacija selefijske tradicije. Zajedno s tim, to je jedan od oblika ekstremističkog pravca u okviru selefijskog Islama.
Prema mišljenju I. P. Dobajeva, danas se radi o „neovehabijskoj“ doktrini koja je, bazirajući se na odredbama ranog, iskonskog vehabizma, za nešto više od dva stoljeća svoga postojanja evoluirala prema jačanju radikalizma.
Još jedan od važnih socijalno-političkih faktora modernog vehabizma je širenje u konfliktnim zonama savremenog svijeta.
Tokom 80-tih godna 20. stoljeća to je bila teritorija Afganistana, u 90-tima srednjoazijske republike bivšeg SSSR-a. Iskustvo širenja neovehabizma u savremenom svijetu dovodi do negativnih pojava za društvenu i državnu sigurnost.
Prema mišljenju poznatog politologa A.A. Ignatjenko, moderni vehabizam dovodi do podjela nacionalnog muslimanskog društva u nekoj državi, do stvaranja aktivnih protiv sistemskih grupa, njihovo uključivanje u globalnu mrežu vehabijskih organizacija sa samo jednom ideologijom, centraliziranim upravljanjem i političkim ciljevima, širenje ideologije vjerske i nacionalne netrpeljivosti , teoretskom opravdanju nasilja, ekstremizma i terorizma.
Međutim, pojedine manifestacije vehabizma u različitim dijelovima muslimanskog svijeta, s karakterističnim odlikama, ostavljaju svoj otisak na politički razvoj mnogih savremenih država.
Sada, mnogi političari, tvrdeći s TV ekrena i umirujući tumačenjima nejasno je koga, da li nas ili sebe same, uvjeravaju da vehabizam kao takav ne nosi u sebi nikakvo zlo i da ničim ne ugrožava mir i jedinstvo , a što želi islamski svijet kako bi bio ostavljen na miru da živi prema svojim zakonima, od kojih se mnogi ne uklapaju u poimanje evropskog čovjeka. Govoreći “Pustite nas da živimo i nećemo vam smetati ...“ To je najveća zabluda koja može postojati. Kako je poznato još je Gete kazao da je najveće dostignuće đavola to što je sve ubijedio u to da on ne postoji. Tako se dešava i sa vehabizmom. Moguće je gledati ga kroz prste, ne dižući ga na nivo problema. Ali se tada možemo naći nezaštićeni pred njegovim neočekivanim „upadom“ u naš život. A taj upad će se obavezno desiti. Kao dokaz istinskog odnosa Islama prema drugim narodima, od kojih im, kako kažu, treba samo mir treba navesti samo obraćanje muslimanima u svijetu stalne komisije za naučna istraživanja Saudijske Arabije, koje je nedavno objavljeno na jednom od muslimanskih foruma na Internetu. Navest ćemo samo najžešće citate tog obraćanja.
„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Hvala Allahu, mir i blagoslov na Poslanika Muhameda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede i koji će ga slijediti do Sudnjeg dana...
Jedno od osnovnih islamskih vjerskih ubjeđenja, bez kojeg naša vjera ne bi bila kompletna i o čemu su saglasni svi muslimani, jeste vjera u to da na zemlji nema istinske vjere , osim Islama...
To je konačna Allahova vjera kojom se poništavaju sve prethodne poruke i zakoni i zato, osim Islama, nema ni jedne vjere, s kojom bi se čovjek mogao približiti Svevišnjem. Svevišnji je rekao: „A ko traži drugu vjeru pored Islama, neće mu biti prihvaćena i on će se u budućem životu naći među gubitniima“ (3:85). Od vremena poslanika Muhameda Islam (Istina) je istinsko učenje koje je on donio cijelom čovječanstvu i nijedna druga religija se ne može tako nazivati. Još jedan temelj Islama je vjerovanje da je časni Kur'an posljednja i konačna objava Svevišnjeg Allaha. To je konačan zavjet Gospodara svjetova, koji poništava sve prethodne objave poput Tore, psaltira ili Jevanđelja. Zbog toga, ni jedno sveto pismo, osim časnog Kur'ana, danas ne uči čovjeka da se klanja Allahu onako kako nam je On naredio. Svevišnji Allah je rekao: „Spustili smo ti (Muhamede) ovu objavu (Kur'an) kao istinu kako bi potvrdila ono što je bilo rečeno u ranijim objavama , kako bi ih sačuvali (od iskrivljavanja). Dakle, sudi im u skladu s onim što je Allah spustio i ne podliježi njihovim željama kako se nebi udaljio od istine koja ti je pokazana“...
Musliman mora vjerovati da su Tora i Jevanđelje poništeni časnim Kur'anom, a također, da su oni iskrivljeni rukama bezbožnika koji su u njih unijeli izmjene i dopune i izbacili dio onoga što je bilo spušteno...
Musliman, također, mora vjerovati da je Poslanik Muhamed posljednji vjerovjesnik i Božiji poslanik, poslije kojeg više neće biti Božijih poslanika, o čemu je Svevišnji allah rekao: „Muhamed nije otac nijednom od vaših ljudi, nego je samo Allahov poslanik i kruna među poslanicima“ (33:40). Zato sada nema ni jednog Božijeg poslanika, osim Muhameda, kojemu su ljudi obavezni biti poslušni.
Muslimani su, također, obavezni vjerovati da je Poslanik Muhamed poslan cijelom čovječanstvu, o čemu je uzvišeni Allah kazao: „Poslali smo te (Muhamede) svim ljudima, bez izuzetaka, kao blagovijesnika i promicatelja, ali veliki dio ljudi to ne može pojmiti“. „Reci (Muhamede): „O, ljudi! Uistinu sam ja Allahov poslanik svima vama“. Ta se tvrdnja naglašava u mnogim drugim ajetima.
U obavezna islamska načela spada i vjerovanje da svako ko ne prihvata islam, u tom smislu i Židov, kršćanin ili bilo ko drugi, je nevjernik i smatra se neprijateljem allaha i pravovjernih i naći će se među stanovnicima džehenema. Onaj ko Židove i kršćane ne smatra nevjernicima i sam je kao i oni u skladu s šerijatskim pravilom koje glasi: „Onaj ko nevjernika ne smatra nevjernikom i sam je nevjernik“.
• Musliman koji je priznao allaha za svoga Gospodara, Islam za svoju religiju, a Muhameda za svoga vjerovjesnika i poslanika nema nikakvo pravo da se bavi ovim poročnim „pozivom“, ohrabrivati ga, širiti njegove ideje među muslimanima, a pogotovo odgovarati na njega i učestvovati u sličnim koncesijama ili na sličnim konferencijama i sastancima. (ovo ne kontam)
• Musliman nema pravo da štampa Toru i Jevanđelje, a pogotovo ne skupa s Kur'anom časnim! A svako ko to čini ili podstiče na takvo činjenje, upao je u duboku zabludu, jer tak korak predstavlja neprihvatljivo jedinjavanje Istine date na stranicama Kur'ana sa lažima i poništenim stihovima u Tori i Jevanđelju.
• Musliman nema pravo da se složi s izgradnjom džamije, sinagoge i crkve u istom kompleksu zato što bi to bio dokaz o priznavanju drugih vjera, pored Islama, kao dopuštenih od Allaha, iako je Islam spušten kako bi se svako vjerovanje poklonilo pred njim. Sličan projekat bio bi materijalna podrška lažnoj ideji o ispravnosti i ravnopravnosti triju religija i poništilo bi stav o tome da je Islam anulirao sve prethodne religije. Zato, bez svake sumnje, slični stavovi ili čak njihovo odobravanje predstavljaju širk i zabludu, jer oni su u potpunosti u suprotnosti s tekstom časnog Kur'ana i Poslanikovog Suneta i jednodušnim mišljenjem uvaženih muslimanskih učenjaka te uče o tome da se treba slagati s idejom da su poročna vjerovanja Židova i kršćana poslana od Allaha. Naš Gospodar je iznad svega toga! Što se, pak, tiče sastanaka i razgovora s njima kako bi se steklo njihovo prijateljstvo, pomažući im da obave postavljeni im zadatak i time rušeći osnove Islama i vjere, s ve to je neprihvatljivo i odbacuje se od Allaha, Njegovog Poslanika i pravovjernih. Uzvišeni Allah je rekao: “... pazi se, kako te oni ni najmanje ne bi odvratili od onoga što ti je spušteno od Allaha“. Dolazeći do takvog zaključka, Komisija obavezuje sve muslimane u cijelom svijetu, a pogotovo ulemu da se boje allaha i da imaju na umu da On sve vidi što radimo, da čuvaju Islam od iskrivljavanja, a sačuvati muslimane od pogubnih poziva na jedinstvenu religiju i njene mreže.
Eto kakvo je pravo lice vehabizma, oni dobijaju nagradu od „svoga“ Allaha za svakog preobraćenog ili ubijenog nevjernika i za tu nagradu će se truditi cijelog svog života.
