DA I JA KOJU KAŽEM

Cijenjeni posjetioci bloga, ukoliko i dalje želite čitati ono što pišem, možete to učiniti na novom blogu koji se zove Tvrtko Crnac.

adresa je www.tvrtkocrnac.com

Srdačan pozdrav

Španci danas izlaze na parlamentarne izbore. Simbolično je da se datum izbra poklapa s 36. godišnjicom smrti diktatora Francisca Franca koji je bio na vlasti u Španiji od 1939. do 1975. godine.

Šef stranke koja dobije najviše glasova će formirati i voditi novu vladu kraljevine.

Glavni kandidati za mjesto šefa vlade su kandidat opozicione Narodne stranke Španije, Mariano Rahoy i kandidat vladajuće španske Socijalističke radničke partije (PSOE), Alfredo Perez Rubalcaba.

Prema anketama, najbolje šanse za pobjedu na izborima ima Mariano Rahoy koga podržava oko 45 % birača.

Glavna tema predizborne kampanje bila je ekonomija - izlazak zemlje iz krize i povećanje zaposlenosti.

Zbog visoke stope nezaposlenosti i nepopularnih mjera štednje španci su se razočarali u aktuelnu vladu premijera Josea Luisa Zapatera. Španija se nalazi na PIIGS listi problematičnih zemalja eurozone(Portugal, Irska, Italija, Grška i Španija).

PredsJednik Liberalno demokratske partije (LDP) Čedomir Jovanović ocIJenio je da osnovni prioritet nove državne politike u narednim godinama treba da budu izgradnja moderne zemlje, kredibilnih institucija, vladavine zakona i članstvo Srbije u EU i NATO, kao i da se moraju pomiriti sa svima sa kojima su bili u sporu.

"Srbija mora postati zemlja koja je pomirena sa sobom i sa onima s kojima je bila u sporu, zemlja koja je član Evropske unije i zemlja koja je članica NATO. Ona ne sme biti začaurena u najdubljoj istorijskoj rupi u kojoj se sada nalazi, u sukobu sa svima i sa samom sobom", istakao je Jovanović.

Odnos prema problemu Kosova preloman je za orijentaciju cijelog društva, smatra Jovanović, ali i ukazuje da će, uprkos tome, to pitanje u predizbornoj kampanji biti svjesno marginalizirano, jer stranke na njega zapravo - nemaju odgovor.

"Zato se sve i svodi na 'kandidovanje' jedne trake autoputa ili pilona od 300 metara, odnosno kanala do Soluna ili obećanja o astronomskim investicijama od 100 milijardi dolara. Ako govorimo o krupnim problemima našeg drustva onda su oni najuočljiviji kad je reč o Kosovu", rekao je Jovanović u intervjuu Tanjugu.

Lider LDP tvrdi da ideju Preokreta, koju je ta stranka nedavno promovirala, o promjeni zvaničnog kosovskog kursa i očuvanju evropske perspektive zemlje, u ovom trenutku podržava ogroman broj glasača. On je dodao da i najveći kritičari LDP-a shvataju da je besmisleno trčati trku za prvo, drugo ili treće mjesto.

"Na treću poziciju u ovom trenutku računaju, prema nekim mišljenjima, socijalisti, prema drugima, LDP, a po Dinkiću, ma kako to groteskno zvučalo, on sam. Mene to ne interesuje, jer je to treća paluba na Titaniku", naveo je Jovanović.

PRIŠTINA - Ogromna većina Srba i Albanaca na Kosovu nije spremna da radi zajedno ili da žive u istoj ulici, a skoro niko nije spreman da stupi u međuetnički brak, pokazuje posljednje istraživanje na Kosovu, koje je proveo Program Ujedinjenih nacija za razvoj, a prenosi TANJUG.

"Oko 43 posto Srba bi se složilo da radi s Albancima. Oko 31 posto bi se složilo da živi u istom gradu s Albancima, a oko 20 posto da živi u istoj ulici s Albancima. Što se tiče međuetničkih brakova, niko od ispitanih pripadnika zajednice Srba ne bi bio spreman da stupi u brak sa pripadnikom zajednice Albanaca", navodi se u izvještaju UNDP "Javni puls", za period od novembra 2010. do juna 2011.

Slični su i rezultati istraživanja među pripadnicima albanske populacije na Kosovu:

"Oko 41,5 posto Albanaca bi se složilo da radi sa Srbima, dok bi se oko 43 posto njih složilo da živi u istom gradu sa Srbima, a oko 37 posto da živi u istoj ulici. Samo 1,5 posto kosovskih Albanaca bi stupilo u brak sa kosovskim Srbima", stoji u izvještaju UNDP.

General bivše JNA i glavni pregovarač s hrvatskim vlastima za vrijeme rata u Hrvatskoj 1991. godine, Andrija Rašeta, izjavio je da je opsada Vukovara bila greška.

"To je bila taktička pogreška. Trebalo je udarati na druge gradove, a Vukovar bi kad-tad pao", rekao je Rašeta novinaru Hrvatske televizije, povodom obilježavanja 20-godišnjice ulaska JNA u Vukovar.

Prema njegovim riječima, pogrešna je bila procjena da će se slomom Vukovara razriješiti pitanje u Hrvatskoj.

"JNA se zadržala u Vukovaru koji se pokazao kao tvrd orah. Trebalo je ići na odsecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka - Pakrac - Virovitica", rekao je Rašeta.

Kada sam vidio ovaj naslov na stranici b92 pomislio sam da će čovjek reći kako je pogrešno bilo uopće napadati na Vukovar, a pogotovo činiti zločine i razoriti grad do temelja. Dvadeset godina je dovoljno da se shvati kako nam rat nije trebao čak i najsporijim mozgovima, ali očito da neki nikad neće shvatiti. On se ne kaje zbog zločina koje je njegova vojska činila nego zbog pogrešnih procjena. Kaje se što JNA nije pobijedila Hrvatsku i poput Vukovara razorila sve gradove u njoj!

Svaka čast, generale!

Naša stranka saopćila je da je jutros u Zagrebu, nakon kratke i teške bolesti, preminuo Boris Divković, koji je obavljao funkciju potpredsjednika Naše stranke.

Ovo je jedna od onih vijesti koja vas tako jako ošamari da ne uspijete ostati na nogama.

Zbog Borisa sam četvrtkom uvečer slušao radio.

Neka ti je laka bosanska zemlja, Borise!


Boris Divković bio je urednik u religijskom programu BH radija 1. Njegov kolega iz redakcije Boško Tošović u informativnim emisijama ovog radija povodom Borisove smrti kaže:

"Danas smo sa nevjericom primili vijest da je naš dragi kolega Boris Divković preminuo u Zagrebu, u bolnici Rebro. Kada smo ga prije nekoliko mjeseci ispratili nadali smo se brzom oporavku i brzom povratku.

Boris Divković je rođen 19. 07. 1981. godine u okolini Tuzle. Za svoje mlade godine mnogo je toga uradio i još više započeo.

Izuzetno teološko obrazovanje je stekao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a pored već postojećeg novinarskog iskustva u listu Svijetlo riječi, okušao se i u radijskom novinarstvu.

Svemu je davao izuzetan lični pečat i posebno oduševljenje njegovim radom pretvorilo se u duboko poštovanje. Duboka kršćanska vjera činila ga je milostivim, saosjećajnim, tolerantnim, punim razumijevanja za svakoga, ali i nevjerovatno objektivnim pa se njegovo mišljenje uvijek visoko cijenilo i uvažavalo.

Bio je jedan od onih posebnih ljudi čijem susretu smo se unaprijed radovali, jer je život činio lakšim i ljepšim. Zbog toga su danas naša tuga i praznina veći. Neka Bog dragi da pokoj duši njegovoj!

Žene iz Saudijske Arabije koje imaju lijepe oči možda će ih uskoro morati prekrivati u javnosti, ako prijedlog Komiteta za promociju vrlina i prevenciju poroka prođe zakonsku proceduru. Ovo je još jedna od šokantnih odluka konzervativne vehabijske zemlje, čiji lideri smatraju da imaju pravo zabraniti ženama da u javnosti otkrivaju previše zavodljive oči. Glasnogovornik Komiteta šeik Motlab al Nabet kazao je da je prijedlog već u procesu da se ozakoni.

Ukoliko se neke Saudijke ne obuku adekvatno za izlazak, mogu biti kažnjene novčano ili javnim šibanjem. Također, zabranjeno im je da voze automobil, a ne mogu putovati bez odobrenja svojih muških staratelja.

Lijepa li imena u komiteta! Komitet za promocju vrlina i prevenciju poroka. Čudi me da vehabije u Saudiji, gdje su na vlasti, ne uključe ženama starijim od 12 godina trajni tretman kemoterapijom pa tako preveniraju najveće porokoke toga dijela svijeta. Koji li je to skup manijaka u tom komitetu, Bože dragi!Zar je porok imati kosu i lijepe oči? Ako jeste, a vehabije eto tvrde da jeste, onda je Bog najporočniji, jer stvara žene s kosom i lijepim očima.

Koliko je kontradiktornosti u tim njihovim odlukama, kao i u samoj ideologiji i doktrini vehabizma! Imati lijepe oči i kosu i klitoris je porok, ali je zato vrlina imati četiri žene s dugom sjajnom kosom i velikim, lijepim očima, ali bez klitorisa, naravno, jer četiri su četiri, a on je samo jedan. Osim toga, uživanje je dopušteno samo muškarcu, a žena je tu objekat za zadovoljavanje njegove pohote i mašina za rađanje malih Arapa.

Nazivati takve zakone islamskim je čisto bogohuljenje i sušta suprotnost osnovnoj ideji vehabizma, Božijoj jednoći. Gdje je tu smisao tvrdnje La illahe ilallah (Nema boga osim Boga), ako ljudi poriču njegova djela i unakažavaju ono što On stvori savršenim?

U arapskom svijetu ženska kosa oduvijek je uzbuđivala muškarce pa su naredili da je pokriju, kako bi oni mogli biti dobri vjernici i izbjegli džihad (unutarnja borba s vlastitim nagonima i porocima. Pokrili su im, kasnije i lice, jer ih je i ono uzbuđivalo, a sada ih uzbuđuju čak i oči, jedini dio ženskog tijela koji se može vidjeti u Saudijskoj Arabiji. Normalno je da će ih uzbuđivati ženske oči, kad ništa drugo na njima ne mogu vidjeti.

Porok je i u islamskom i u neislamskom svijetu biti seksualni manijak i ne moći kontrolirati svoje nagone na ulici. Vehabije i u ostatku svijeta rade isto samo što nisu na vlasti pa ne mogu nametati zakone. Oni takvu torturu provode u svojim zajednicama i porodicama. Ženama i djeci brane da gledaju Tv, a sami po svu noć vise na interntu, a svi znamo kakvih sve sadržaja na netu ima.

Da je Bog htio da se žene tako prekrivaju stvorio bi ih prekrivene. Da je Bog htio da žene ne budu vidljive, muškarce bi bez očiju stvarao. Ako se već petljaju u Božije zakone i božija djela, neka se protiv poroka bore vadeći oči muškarcima koji ne mogu mirno proći pored žene, bila ona prelijepa ili obična!

Veoma zanimljiv način "edukacije djece bošnjačkih prognanika i iseljenika" osmislili su saradnici švedske Fondacije Zlatni ljiljan. Evo jedne od njihovih animacija koju sami opisuju ovako:"Patriot je prvi animirani kratki film u produkciji Fondacije Zlatni ljiljan iz oblasti agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dva cetnika, vojvoda Milan i njegov kum Jovan su poveli Mustafu i Jusufa iz njihovog sela u obliznju sumu da bi ih ubili... Postovani, postanite donator i pomozite nam u animiranoj produkciji koja ce obradjivati agresiju na BiH kroz ciklus serija, kratkih ili dugometraznih animiranih filmova.

Lako je živjeti u Švedskoj, uživati sve pogodnosti koje ta zemlja pruža imigrantima, a pri tome se svim snagama truditi da situaciju u svojoj domovini učiniš što gorom i težom za one koji nisu imigrirali i one koji o tome nikad nisu razmišljali.

Ne, nismo mi zaboravili šta se prije dvadesetak godina dešavalo u Bosni i Hercegovini, ali mi ne želimo mržnju i ubijanje čak ni u animiranim video serijama.

Ovdje, u Bosni i Hercegovini, pokušavamo uhvatiti korak sa normalnim svijetom, pokušavamo glasom razuma nadjačati one koji žive na račun rata i koji ovu zemlju stalno drže na ivici sukoba, jer time odvlače pažnju javnosti od siromaštva, propalih tvornica, zaraslih puteva, zahrđalih željezničkih pruga...

Mi se radujemo kad vidimo da u kafiću u Banjoj Luci gosti gledaju utakmicu bh. reprezentacije i navijaju za nju, a vi nam svojim odgojem omladine u tome odmažete!

Jasno je meni da vam švedske vlasti dopuštaju takav ekstremizam i širenje međuetničke mržnje, to je njihova demokratija, ali me boli što u projektima Fondacije Zlatni ljiljan učestvuju imami koje je postavila i plaća Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.

Ako ste patrioti, vjerujem da tako o sebi mislite, onda formirajte Fondaciju za radna mjesta u BiH. Odvojite po nekoliko kruna, eura ili dolara za takvu fondaciju i za godinu dana ćete skupiti dovoljno da se otvori pristojna tvornica i zaposli pedesetak povratnika. Vlasnik takve tvornice neka bude Fondacija, a profit neka ulaže u Fondaciju i otvaranje novih radnih mjesta širom BiH. To bi bio patriotizam, ali bh. dijaspora ne želi razvijenu BiH, jer ne bi imali pred kim da se puše kad dođe na odmor.

Da je moglo od reči da se umre, umrla bih onog trenutka kad mi je saopšteno da sam HIV pozitivna. Ljudi su pričali oko mene, reči su odzvanjale u mojoj glavi, a ja sam samo plakala, plakala, plakala... - kaže za „Blic“ 41-godišnja Ljiljana P. Ko misli da HIV-om bivaju zaraženi samo narkomani ili osobe sumnjivog morala, u velikoj je zabludi. Ništa u životu Ljiljane P. nije bilo „rizično“. Ništa za šta bi je bilo ko osuđivao: nije se drogirala, njen seksualni život mogao bi da se oceni „običnim, možda i dosadnim“.

Završila je Višu poslovnu školu i zaposlila se u jednoj beogradskoj kompaniji kao menadžerka za ljudske resurse. Odrasla je u dobrostojećoj porodici obrazovanih roditelja kao jedinica. HIV-om je zaražena nakon 25. godine u kratkoj, šestomesečnoj vezi s uglednim beogradskim advokatom, četiri godine starijim od nje.

- Ni on nije znao da ima HIV. Nažalost, nije se na vreme lečio. Danas je veoma bolestan- kaže Ljiljana.

Pre 11 godina, u zimu 2000, Ljiljana je počela učestalo da oboljeva od gripa i raznih kožnih bolesti. Obična prehlada, koja nekome prođe posle sedam dana, kod nje bi se otezala tri nedelje. Kožna bakterija kandida bila je uporna. Doktorka na Klinici za kožne i venerične bolesti predložila joj je da uradi test na HIV.

- Ma, mislila sam da ovi naši lekari stvarno ništa ne znaju. Kakve ja veze imam sa HIV-om, gde bih ja to mogla da pokupim. Imala sam u životu četiri veze, jednu petogodišnju sa starijim muškarcem, s kojim sam se razišla jer sam shvatila da ga ne vidim kao oca svoje dece. Druga veza je ona u kojoj sam se nalazila, sa čovekom s kojim sam želela porodicu. Između te dve veze, dok sam tražila pravu osobu za sebe, bila sam kratko sa dva muškarca. Jedan od njih je bio vrhunski advokat, muževan, iz imućne porodice... Ispostaviće se mnogo godina kasnije, kad sam ga već veoma bolesnog srela na klinici, da je imao tajni život. Spavao je i s muškarcima - priča Ljiljana.

Dugo je razmišljala da li da posluša doktorku. Na kraju je skupila hrabrosti i otišla na noćno testiranje u Studentsku polikliniku. A tamo - nisu hteli da je prime! Ne uklapa se u rizične profile. Ni u jedan. Nema razloga za test. Ljiljana, međutim, insistira „kad je već došla“. Ali neće da čeka rezultate koji će biti gotovi za sat. Doći će drugog dana. Desetak dana kasnije - šok!

- Zaboravila sam na testiranje kad me je na to opomenula drugarica. Otišle smo zajedno po rezultate. Već po izrazu lica medicinske sestre, shvatila sam da nešto nije u redu. A kad su mi, sa žaljenjem, saopštili da sam pozitivna, ostala sam u šoku. Da je moglo od reči da se umre, umrla bih tog trenutka. Doktorka kaže:

„To nije konačno, morate da potvrdite na Infektivnoj“... reči su odzvanjale u mojoj glavi, a ja sam samo plakala, plakala, plakala - priseća se najtežeg trenutka u životu.

Za Ljiljanu P. srušio se ceo svet i smrt je kucala na vrata. Tako joj je tada izgledalo. Danas, 11 godina kasnije, ona je srećna žena, srećna majka u srećnom braku, savetnica u Udruženju osoba HIV pozitivnih i obolelilh od AIDS-a. Zahvalna je mnogima, a naročito savetnicima ovog udruženja, koji su njoj pomogli: „Na tom dugom i teškom putu ne bih mogla sama, udarila bih u zid sigurno“, kaže.

Uz Ljiljanu je, što je od životne važnosti, njen suprug koji je nije ostavio u trenutku kada mu je saopštila da je HIV pozitivna.

- Kako da mu kažem da imam HIV i da je možda i on zaražen? Imala sam potrebu da pobegnem na kraj sveta i da ne vidim nikoga. A onda sam smogla snage i rekla mu, jer je život u laži gori od bolesti. Kad je čovek HIV pozitivan, mora da se okruži prijateljima. A ako neko neće da bude s vama, ne treba za njim da žalite - priča Ljiljana.

Ljiljanin suprug je HIV negativan. Pre četiri godine, u trenutku kad je Ljiljana uveliko bila na terapiji, a nivo virusa joj je doveden do nule (bez takozvanih kopija), odlučili su da pokušaju da dobiju dete. I uspelo je, na skijanju u Francuskoj, začet je dečak, danas veseo i zdrav četvorogodišnjak, rođen HIV negativan, radost i roditelja i baba i deda.

Ljiljana P. obavestila je svoje bivše partnere da je zaražena HIV-om. Saopštila je to i roditeljima, koji su, razumljivo, teško primili vest. Otac je godinama imao stav kao da ga je kćerka izdala. Ali i to je prošlo. Tetke su joj u dvorištu dobacivale: „Beži ti, sidašice“ i zahladnele odnos s njenom majkom. Šefovi na poslu su pokazali razumevanje i odobrili joj da radi četiri sata dnevno.

Revolucionarna terapija

Mnogi ne znaju da AIDS danas nije više smrtonosna nego hronična bolest. Od 1997. godine, otkada se primenjuje takozvana kombinovana antiretrovirusna terapija, životni vek obolelih osoba produžen je i do 50 godina. Osoba obolela od AIDS-a, doduše, svakodnevno pije šaku lekova ujutro i uveče i redovno testira nivo imuniteta, ali može da živi, radi i da osnuje porodicu kao svako drugi. U Srbiji je od 1985. registrovano 2.500 obolelih, od toga je 900 umrlo. Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da trenutno u Srbiji živi 4.000-6.000 inficiranih HIV-om.

preuzeto sa blic.rs

Asocijacija za demokratske inicijative Sarajevo u saradnji sa Inicijativom mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini i Udruženjem studenata prava Pravnog fakulteta u Sarajevu, pod pokroviteljstvom međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Civil Rights Defenders, organizirat će 18 i 19. 11. 2011. godine trening i uličnu akciju u sklopu djelovanja Mreže mladih za zagovaranje borbe protiv diskriminacije (Youth Anti-discrimination Advocacy Network).

Riječ je o treningu koji će biti organiziran u saradnji s istaknutim predavačima iz pravne oblasti djelovanja protiv diskriminacije kao i stručnjacima za pitanja istraživanja, zagovaranja i javnog djelovanja na polju ljudskih prava. Na treningu će učestvovati studenti Univerziteta u Sarajevu, a svi učesnici treninga će dobiti i certifikate.

Osim u Sarajevu, u periodu septembar – decembar 2011. godine trening je održan ili će biti održan u Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Brčkom i Bihaću.

Osnovni cilj treninga je upoznati mlade ljude sa Zakonom o zabrani diskriminacije. Glavni segmenti treninga su:

1) Krivična djela počinjena iz mržnje

2) Praksa u sankcioniranju diskriminacije i kršenja ljudskih prava u BiH

3) Debata o diskriminaciji u lokalnoj zajednici

4) Domaća rješenja i pitanje harmonizacije zakona u oblasti diskriminacije

5) Razvijanje vještina mladih u zagovaranju - javne politike

6) Razvijanje vještina mladih u zagovaranju - odnosi sa javnošću i promocija zaštite ljudskih prava.

Bihać, Laktaši i cijela Bosanska krajina ovih su dana u svojevrsnoj groznici - pripremaju se za svadbu decenije.

Naime, Igor Dodik, sin predsjednika RS-a Milorada Dodika, nakon duže veze oženit će lijepu Arijanu Demirović iz Bihaća, kćerku Irfana Demirovića, nekadašnjeg nogometaša bihaćkog Jedinstva, piše u novom broju magazin Slobodna Bosna.

Ljubavna veza dvoje krajiških studenata, koji su se upoznali tokom studija na prestižnom milanskom Univerzitetu Bocconi, trebala bi se uskoro okončati brakom, a detalji budućeg prijateljstva Dodika i Demirovića dogovoreni su prije nekoliko dana, tokom posjete Milorada Dodika i njegove supruge Snježane porodici Demirović u Bihaću.

Sudeći prema onome što se o Arijani može saznati iz profila sa nekoliko internetskih mreža, ova uspješna studentica ekonomije zaljubljenica je u nogomet i tenis. Uživa u igrama Novaka Đokovića, luda je za londonskim Arsenalom i prati sve utakmice i treninge nogometne reprezentacije BiH. Sa svojim je ocem Irfanom često putovala na gostujuće utakmice bh. nacionalnog tima pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li im se na putovanjima ubuduće pridružiti i zet Igor, piše Slobodna Bosna.

Uh, je li to moguće!? Sve bih prije od Dodika očekivao nego da ode u bošnjačku kuću, a pogotovo da mu se iz te kuće oženi sin.

Morat će Arijana progutati ponos i dostojanstvo milion puta bude li željela sačuvati brak s Igorom. Teško je biti snaha nekome ko toliko mrzi sve što je islamsko i sve što je bošnjačko. Drago dijete, ljubav ne liječi takve uvrede, a Dodiku neće smetati sinovljeva žena da ih tako slatko sipa čim mu se pred nosom ukaže kakav mikrofon. Razmisli ti, Arijana, još koji put prije nego se udaš!

U Bosni i Hercegovini se lako mogu zaraditi veliki novci. Naravno, za to treba imati malo pameti i znanja o ovdašnjim prilikama i državnoj strukturi. Srbijanci su prilično dobro upućeni pa bez ikakvih investicija zarađuju milione. Kako to rade pogledajte na www.vijesti.ba

Kupili struju u Sarajevu, a prodali je u Mostaru - posrednik Lazarević zaradio 10 miliona KM.

Toleranciju prema drugom i drugačijem među nama, a pogotovo prema tzv. rodnim i seksualnim manjinama, kroz historiju su najviše promovirali umjetnici i njihova djela. Književnost, muzika i slikarstvo ranije, a u novije vrijeme film, nerijetko su skretali pažnju na gay muškarce i žene, ukazujući da se od većine razlikuju samo po svojoj seksualnosti, odnosno, prema objektu na koji se usmjeravaju njihove emocije i seksualna požuda. Drugih razlika nema. Svijet razvijene demokratije prihvatio je tu istinu pa zašto ne bismo i mi. Evo pjesme Zaima Imamovića o ljubavi između dvije djevojke, koja u Bosni završava, a kako drugačije, nego tragično.

Zlatko Lagumdžija je nakon današnjeg sastanka za neuspjeh okrivio dva HDZ-a, između ostalog, zbog insistiranja na rekonstrukciji Vlade Federacije BiH, o čemu stranke Platforme ne žele ni razgovarati. Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić, međutim, tvrdi kako na sastanku nije bilo riječi o Vladi Federacije BiH mada priznaje da je to "bolna tačka" hrvatskog bloka.

"Mi smo danas bili spremni na dogovor o Vijeću ministara, ali ne na način "pet mjesta hrvatskom bloku i strankama iz RS-a, pet bloku SDP-SDA" jer to je otprilike bio uvjet da se ne razgovara o državnim agencijama. To znači da postoji duboko nepovjerenje prema partnerima i ishodu rada Vijeća ministara", izjavio je Ljubić koji je i organizirao današnji sastanak šestorice stranačkih lidera.

Razgovori lidera šest vodećih stranaka, koje je danas u zgradi parlamentarne skupštine BiH organizirao predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić, ponovo su okončani bez rezultata. To je potvrdio predsjednik SDPBiH Zlatko Lagumdžija.

Lagumdžija i Milorad Dodik sastanak su napustili ranije, jer je bilo očito da dogovora nema, za što predsjednik SDP-a krivi lidere dva HDZ-a.

Fleksibilnost su pokazali samo Dodik i Bosić, dok su ostali i dalje insistirali na starim stavovima. Lagumdžija tvrdi kako je SDP bio spreman na formiranje Vijeća ministara, u kojem će dva postojeća bloka, stranke "Platforme" i dva HDZ-a sa strankama iz RS-a, dobiti po pet članova Vijeća ministara i nakon toga zajedničkim radom graditi međusobno povjerenje. (vidi se da je ekonomista-SDP-i i SDA 5 pozicija, a HDZ BiH, HDZ 1990, SDS i SNSD preostalih 5 pozicija)

Dva HDZ-a, kaže Lagumdžija, tražila su sva tri "hrvatska" mjesta, a SDP je bio spreman i na razgovore o tome uz uvjet da se ne svede na stranku samo jednog naroda.

E, baš me zanima kako je to pristao da HDZ-u pripadnu sva tri hrvatska mjesta, a da SDP ne dobije samo bošnjačka? Dobro, moglo bi se i to napraviti kada bi SDP dobio jednu srpsku poziciju, a SNSD jednu bošnjačku, ali šta bi dobila SDA? Može li nju zadovoljiti samo jedna ministarska pozicija?

Sve se glasnije razmišlja o novim izborima, što bi možda bilo i najpametnije. Ako do toga dođe, trebalo bi imati na umu činjenicu da su se SDS, oba HDZ-a, SDA i SNSD mnogo lakše dogovarali kada je SDP bio opozicija!

Organizacija "Crna ruka" iz Australije uputila je prijeteće pismo u kojem je osudila na smrt lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i njegovu suprugu Danicu zbog politike prema Kosovu.

Pismo je stiglo u centralu stranke, a njemu se navodi kako se "Drašković osuđuje na smrt zbog politike koju vodi prema Kosovu i izjava datih javnosti povodom izvještaja službi bezbjednosti na skupštinskom Odboru za odbranu i bezbjednost" o događajima na administrativnim prelazima Jarinje i Brnjak. Vuku i Danici se ostavlja rok od tri mjeseca da promijene politiku prema Kosovu.

Vlada koju vodi koalicija "Za evropsku Srbiju" mora da se drži "politike koja je za evropsku Srbiju", rekao je Vuk Drašković gostujući u emisiji RTS-a Oko.

Lidert SPO-a objašnjava da to podrazumijeva da se svi u Srbiji ujedine oko jedinstvenog cilja "Srbija u Evropskoj uniji, Evropska unija u Srbiji", uz maksimalnu zaštitu srpskog naroda i baštine na Kosovu i uz uvažavanje realnosti.

"Kad bih mogao, sutra bih poništio Rezoluciju 1244 i vratio suverenitet Srbije na Kosovo, ali i tada bi se morao praviti kompromis s Albancima, kojih je tamo oko dva miliona, a koji ne vide Srbiju kao svoju državu", kaže Drašković. "Tražiti od naroda da ne prizna da Srbija tamo nema vlast, da ne prizna tamošnju policiju i gurati te Srbe u sukobe sa Albancima, a njih je tamo više od 90 odsto - nije patriotizam. To je neljudski i to treba otvoreno reći", riječi su Vuka draškovića, zbog kojih mu, izmešu ostalog, "Crna ruka" prijeti smrću.

Vatikan je danas uložio protest zbog reklame italijanske kompanije "Beneton" koja prikazuje papu Benedikta Šesnaestog kako ljubi imama u usta u svojoj najnovijoj šok reklamnoj kampanji.

Portparol Vatikana Fedriko Lombardi rekao je da korištenje lika pape u ovoj fotomontaži neovlašteno i manipulativno, kao i potpuno neprihvatljivo i najavio moguće pravne mjere protiv "Benetona".

"Ovo predstavlja veliko nepoštovanje pape, uvredu osjećanja vjernika i jasan primjer kako reklamiranje može prekršiti osnovna pravila poštovanja ljudi kako bi se privukla pažnja putem provokacije", rekao je Lombardi u saopćenju.

Beneton je pod pritiskom povukao reklame s papom i imamom! Na drugim fotomontažama u istoj kampanji, za koju "Beneton" kaže da podržava Fondaciju nemržnje, vide se drugi svjetski lideri kako se ljube u usta.

Američki predsjednik Barak Obama prikazan je kako se ljubi s venecuelanskim predsjednikom Ugom Čavezom.

Ovo me podsjeti na borbu Zapada za slobodu govora i umjetničkog izražavanja kada su evropske i američke novine objavljivale "uvredljive" stripove o Poslaniku Muhamedu.

Međunarodni tribunal u Hagu danas je izdao nalog za hapšenje Florans Hartman, bivše glasnogovornice glavne tužiteljice Karle Del Ponte, kako bi bila upućena na izdržavanje kazne od sedam dana zatvora.

Hartman je prvobitno, zbog nepoštivanja suda, kažnjena novačnom kaznom od 7.000 ura, ali je nije platila te je sud tu kaznu pretvorio u zatvorsku. Nalog za hapšenje upućen je vlastima Francuske čija je državljanka Florans Hartman.

Hartmanova je osuđena jer je objavila dvije poverljive odluke suda iz procesa protiv Slobodana Miloševića, koje su u međuvremenu prestale biti povjerljive.

U isto vrijeme, Tribunal je po drugi put odbio zahtjev odbrane hrvatskog generala Anta Gotovine da Srbiju obaveže na dostavljanje dokumenata o operaciji Oluja koji, po tvrdnji branilaca, dokazuju da je egzodus Srba iz Kninske krajine 1995. bio posljedica odluke tamošnjeg srpskog vođstva, a ne ofanzive Hrvatske vojske.

Tribunal je generala Gotovinu, koji je komandovao Olujom, u aprilu nepravosnažno osudio na 24 godine zatvora zbog progona srpskog stanovništva iz Kninske krajine. U zahtjevu, branioci Gotovine citirali su zaključak sa sednice VSO SRJ, održane 29. augusta 1995, prema kojem svi oficiri "40. kadrovskog centra" Generalštaba VJ moraju napisati izveštaje o događajima u njihovoj zoni odgovornosti za vrijeme "hrvatske agresije" na RSK.

Novi Pazar - Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u tehničkom mandatu (BNV) Esad Džudžević zaprijetio je danas da će to Vijeće pozvati predstavnike Bošnjaka da se povuku iz državnih organa ako se u roku od dva mjeseca ne poboljša položaj te zajednice u Srbiji.

U pismu upućenom najvišim državnim zvaničnicima Srbije Džudžević zahtijeva:

"U skladu sa zakonskim ovlaštenjima koja imate, tražimo smjenu svih čelnih ljudi u policijskim upravama i stanicama u sandžačkim općinama i Novom Pazaru, razrješenje sa dužnosti svih zaposlenih u policiji, sudstvu, tužilaštvu i zavodima za izvršenje krivičnih sankcija koji su učestvovali u nasilju i kršenju ljudskih prava sandžačkih Bošnjaka".

Traži se i usaglašavanje nacionalnog sastava zaposlenih u policiji, sudstvu i tužilaštvu u svim općinama u kojima žive Bošnjaci i omogućavanje povratka, prognanih i raseljenih Bošnjaka u općinu Priboj. Opširnije...

Trećeg septembra 2010. godine počele su kvalifikacije za Euro 2012. u Poljskoj i Ukrajini i predizborna kampanja za Opće izbore u BiH. Kvalifikacije su napokon završene pa nam je ostalo još samo da okončamo i izborni proces.

Iako su političari u nekim evropskim zemljama uporedo s praćenjem kvalifikacija kako-tako implementirali rezultate izbora, održanih u međuvremenu, naši nisu htjeli ništa raditi "preko koljena", nego su odlučili sačekati da na miru narod isprati kvalifikacije pa da onda formiraju novo Vijeće ministara.

Na prvi pogled može se učiniti da su političari lijeni ili neozbiljni, ali kad se malo bolje razmisli dođe se do nedvojbenog zaključka da su bili jako mudri. Naime, naša nogometna reprezentacija držala nas je u neizvijesnosti do sinoć. Nismo sa sigurnošću mogli predvidjeti da nas neće biti u Urajini i Poljskoj. Sada je mnogo lakše imenovati predsjedavajućeg VM i ministre, jer ne moramo razmišljati da li vole nogomet i reprezentaciju ili ne. Bila bi zaista velika bruka da prvi čovjek VM BiH ne ode na prvu utakmicu državne selekcije na Evropskom prvenstvu, a to se moglo desiti da smo prošli i izabrali čovjeka operiranog od nogometa i sporta.

Taj kriterij više nam nije bitan i sasvim je svejedno vole li budući ministri nogomet i idu li na utakmice reprezentacije. Ono o čemu bi se zaista ozbiljno trebalo razmišljati jeste pomjeranje izbornog ciklusa u BiH na neparne godine kako bi se odvojio od kvalifikacijskih ciklusa. Tako bismo možda bili mnogo efikasniji i u kvalifikacijama i u izboru vlasti.

Ako ste mislili da se kaže isto, opet ste pogriješili. Nije isto, a nije ni slično. Mevlid Jašarević na engleskom se kaže Oscar Ortega Hernandez.

Kako u Americi nema američkih Ambasada, Oscar je iz kalašnjikova pucao na Bijelu kuću i tako pokazao cijelom svijetu kako je terorizam moguć svuda i bez vehabija.

Naravno, ne treba braniti vehabije, ali ne treba ni Bosnu i Hercegovinu prikazivati kao zemlju u kojoj žive samo teroristi. Istina je da su neki od najpoznatijih terorističkih akata izvedeni baš u Sarajevu. Onaj koji je 28. juna 1914. godine izveo Gavrilo Princip iskorišten je kao povod za Prvi svjetski rat, ali mi nismo ništa manje sigurni niti išta više ugroženi od terorizma od bilo koje druge zemlje u svijetu.

Međunarodni dan tolerancije ustanovljen je Deklaracijom UN-a, usvojenom 16. novembra 1995. godine na Generalnoj konferenciji UNESCO-a u Parizu.

Prema ovoj deklaraciji, tolerancija je prihvatanje činjenice da "ljudska bića, prirodno različita po izgledu, položaju, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo da žive i budu to što jesu".

Netolerancija se najčešće ispoljava na verbalnom nivou.

Parlamentarna skupština BiH usvojila je 2009. godine usvojila Zakon o zabrani diskriminacije, kojim se uspostavlja okvir za ostvarivanje istih prava i mogućnosti svim osobama u BiH i uređuje sistem zaštite od diskriminacije.

Na, žalost, diskriminacija u Bosni i Hercegovini je, i pored zakona, sveprisutna, jer ni jedna presuda pred domaćim sudovima nije donesena na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije.

Danas s povodom slušamo i gledamo Rickyja Martina.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik zatražio je od visokog predstavnikaValentina Incka da institucijama RS dostavi izvještaj o njegovim aktivnostima u proteklom periodu.

"Poznato nam je da periodično izvještavate Savjet bezbjednosti UN o provođenju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Međutim, Republika Srpska kao strana nije dobila nijedan od ovih, kao ni bilo kakav drugi izvještaj visokog predstavnika, te koristim ovu priliku da od Vas zatražim da dostavite institucijama RS izvještaj o Vašim aktivnostima u proteklom periodu", navedeno je u Dodikovom pismu Incku.

Tako rade ozbiljni političari! Milorad Dodik veoma dobro zna da Republika Srpska nije potpisnica dejtonskog mirovnog sporazumu nego su to Bosna i Hercegovina, SRJ i Hrvatska, ali još bolje zna da kako da entitetu priskrbi mnogo veću važnost od one koju mu je Deton dao.

Možda Incko i neće pristati da podnese izvještaj institucijama RS sada, ali će ga Dodik svojom upornošću natjerati na to. Tako će RS ne samo biti izjednačena s državom nego će je i nadmašiti i izjednačiti se s Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija, koje je, uz Vijeće za implementaciju mira, jedino tijelo kojemu visoki predstavnik podnosi izvještaje. Onog trenutka kada Incko podnese izvještaj institucijama RS Bosni i Hercegovini će ozbiljno zaprijetiti definitivan nestanak. Nadajmo se da u OHR-u ima dovoljno pameti da spriječi takav scenario.

Dvije trenutno najjače bošnjačke političke stranke krenule su u otvoreni medijski rat, a glavno oružje su im poljupci s Miloradom Dodikom koji od ovog "rata" ima najviše koristi.

Radončićev Avaz objavljuje slike na kojima se grle Tihić i Dodik i pri tom tvrdi kako se predsjednik SBBBiH nikad u javnosti nije ljubio i grlio s Dodikom. U to mogu povjerovati, ali to što se nisu mazili u javnosti ne znači da nisu nikako! Radončić je u više navrata tokom 2007. u svom hotelu Radon Plaza lično ugostio Dodika i posredovao u pregovorima o reformi policije između Dodika i Silajdžića.

S obzirom na reputaciju pomenutog hotela (elitno jebalište) između Fahre i Mileta moglo je biti i više od grljenja pred kamerama i foto-objektivima, jer gazdina diskrecija je svetinja za uposlenike Radon Plaze.

Eto ja toliko, a mogao bih i o vezama Radončića s SDA koja mu je i omogućila da stvori svoju Imperiju, ali neću sad. Ima vremena.

Prava seksualnih i rodnih manjina u Bosni i Hercegovini: "Ima važnijih stvari" Sarajevo Open Centre

Ovo je naslov jedinog teksta koji pominje Izvještaj sačinjen za Vijeće Evrope o pravima i položaju LGBT populacije u Bosni i Hercegovini. Našao sam ga na web-stranici njemačke Fondacije Heinrich Böll.

Prenosim dio tog teksta:

„Kompleksna politička struktura i ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini […] stvara ambijent u kojem se ne stavlja akcent na probleme i prava lezbijki, gej muškaraca, bi- i transseksualaca (LBGT). Smatra se da su druge vrste diskriminacije, posebno etnička i vjerska pripadnost te problemi vezani za siromaštvo, socijalne nejednakosti i infrastrukture toliko prominentni u Bosni i Hercegovini, da LGBT teme ostaju marginalizirane.“ Ovako počinje nedavno objavljeni, nezavisni izvještaj Danskog instituta za ljudska prava za Vijeće Evrope o pitanjima homofobije, transfobije i diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta u Bosni i Hercegovini.

Da, tako počinje, a šta sve sadrži svima nam je jasno, jer znamo da ova populacija nema apsolutno nikakvih prava i živi u potpunoj ilegali u Bosni i Hercegovini.

Svi bismo mi radije u Evropsku uniju danas nego sutra, no kakvi smo daj Bože i da za 50 godina Bosna i Hercegovina postane članica. Još se nije dešavalo da Evropska komisija, Evropska unija, Evropski parlament, Vijeće Evrope, OSCE, Parlamentarna skupština NATO-a, Vijeće sigurnosti UN-a ili bilo koja druga evropska ili svjetska organizacija objavi neki izvještaj koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, a da ovdašnji mediji nisu danima izvještavali o tome, tražili reakcije političara, eksperata i analitičara. Nikad im nije zasmetalo što su im tekstovi i prilozi o tim izvještajima gotovo identični onima iz prethodne godine, o prethodnom izvještaju. No, kada se radi o pravima LGBT populacije, u medijima ni slova.

Da li neko misli da će ta populacije nestati, ako je ignoriramo? Da li se neko plaši govoriti o pravima tih ljudi? Da li se stidimo našeg neznanja o njima? Da li smo svjesni da u Evropsku uniju nećemo ući ako ne promijenimo odnos prema LGBT populaciji?

Mnogo je to pitanja, ali na svako moramo odgovoriti, a odgovori moraju zadovoljiti Evropsku uniju.

Zaostali smo za Evropom i to moramo prihvatiti kao činjenicu. Zaostali smo i mogli bismo potpuno zakržljati budemo li ljubomorno čuvali nazadni balkanski mentalitet. Moramo otvoriti oči i priznati da vidimo sve što je ispred nas i prestati da na slici zapažamo samo detalje koji nam se sviđaju.

Ni u Evropi nisu baš svi ljubitelji LGBT populacije, ali je prihvataju, trude se da je ne diskriminiraju i uče se da je toleriraju kao činjenicu koja neće nestati.

I nama je bolje da o tome počnemo što prije razmišljati, našim medijima da o tome što više pišu, a vjerskim službenicima da se prilagode.

Naravno, mnogo je drugih stvari koje se moraju urediti, ali ni jednu ne smijemo ostavljati po strani da čeka kako zbog nje mi ne bismo čekali pred vratima Evrope!

Godinama slušamo jadikovke iz sedam institucija kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu. Za njih nema mjesta u Budžetu Institucija BiH, što i nije nelogično, ako se ima u vidu činjenica da država Bosna i Hercegovina nije njihov zvanični osnivač.

Radi se o Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci, Umjetničkoj galeriji BiH, Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Historijskom muzeju BiH, Biblioteci za slijepa i slabovidna lica i Kinoteci BiH. Sve te institucije su starije od dejtonske BiH u kojoj, bilo nam drago ili ne, već skoro dvije decenije živimo. E, ta dejtonska Bosna i Hercegovina bitno se razlikuje od svih koje su postojale prije nje, a ustrojena je tako da se sastoji od dva nesimetrična, ali u odlukama ravnopravna entiteta, a konstitutivni su joj narodi Bošnjaci, Hrvati i Srbi (abecedni redosljed).

Princip koji važi u svim postojećim institucijama Bosne i Hercegovine jeste proporcionalna zastupljenost uposlenih i proporcionalna, a ponekad i paritetna zastupljenost konstitutivnih naroda na čelnim pozicijama.

Ako se analizira stanje u spornih sedam institucija kulture, zaključuje se da ni jedna ne poštuje te dejtonske principe. U svih sedam institucija direktori su Bošnjaci i nikad se niko nije sjetio da bi to moglo smetati političarima Hrvatima i Srbima koji odlučuju o raspodjeli budžetskog novca.

1.direktor zemaljskog muzeja - Adnan Busuladžić

2.direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke - Ismet Ovčina

3.direktorica Umjetničke galerije BiH - Meliha Husedžinović

4.direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH - Medhija Maglajlić.

5.direktorica Historijskog muzeja - Muhiba Kaljanac

6.direktor Biblioteke za slijepa i slabovidna lica - Sakib Pleh

7.direktorica Kinoteke BiH - Devleta Filipović
Nije moguće da nema jednako kvalitetnog kadra za ove funkcije među pripadnicima druga dva konstitutivna naroda pa i među ostalima! Što se mene tiče, ako moraju biti samo bošnjačke, neka propadne svih sedam!

Bože, još jednom pogledaj u nas.

Kao što mi sad gledamo u njih.

Za pjesmu pripremili smo glas.

Pošalji najvažniji nam stih!

Plavo-žute zastave preko cijele Varšave.

Dok se igra nogomet u Bosni je vatromet.

Nek Evropa zadrhti, neka pjesma poleti.

Ova zemlja mala je, ali ima Zmajeve

Da je većom učine!

Nek Džeko pogađa večeras!

Ronaldo neka baca busenje!

Neka Luž zgasne zbog nas!

Nek slave Zmajevi od Bosne!

Izraelska vlada odlučila je da zadrži oko 100 miliona dolara prihoda od poreza koji pripadaju Palestincima uprkos upozorenju Ministarstva odbrane da bi taj potez mogao ugroziti stabilnost palestinske vlade na Zapadnoj obali.

Izrael je zaustavio prenos prihoda od poreza u znak odmazde zbog uspješne inicijative Palestine za prijem u Unesko, što je dio širih napora za članstvo u UN.

Izrael vjeruje u nastanak palestinske države kroz pregovore i smatra da je pokušaj prijema u UN jedan od niza koraka za povećanje pritiska na jevrejsku državu. Izrael, u skladu s privremenim mirovnim sporazumom, u ime palestinskih vlasti ubire carine, granične i neke poreze na prihod i mjesečno ih šalje vladi na Zapadnoj obali, ali su transferi prekinuti 3. novembra, u znak protesta zbog prijema u Unesko.

Eto kako se Izrael pridržava potpisanih sporazuma s Palestincima! Nije ovo prvi put da je Jevrejska država obustavljajući prenos palestinskih poreznih prihoda ucjenjivala zvanični Ramallah. Da je pravde na svijetu kao što je nije, zbog takvog bi poteza Izrael bio suspendiran iz UN-a. No, Amerika i njeni evropski sateliti moraju raditi onako kako odgovara Jevrejima, jer oni u svojim rukama drže najveći dio finansija u Americi, a prilično veliki uticaj imaju i na politiku u Velikoj Britaniji.

Ostatak pravdoljubivog svijeta nemoćan je da učini bilo šta za Palestinu i njen narod koji decenijima živi pod okupacijom i trpi neviđene torture i represije. Nisam antisemita, nisam ni nacionalista, nisam ni ljubitelj Hitlera i fašista, ali kada naiđem na ovakve vijesti ostanem bez argumenata pred tvrdnjama moga prijatelja, do duše ne isuviše ozbiljnim, da je Hitler bio u pravu.

Naravno, s njim se nikad neću složiti u tome, ali nikad neću prihvatiti ni zločine koje čini Izrael, a svijet mu zbog Holokausta gleda kroz prste. Nikad neću minimizirati Holokaust, ali nikad ni patnje i stradanja Palestinaca i Arapa neću smatrati manjima i manje okrutnima od stradanja Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Na protiv, ono što radi Izrael gore je od zločina koje je činio Hitler, jer u vrijeme kada je on harao svijetom nije bilo Ujedinjenih nacija niti rezolucija o sprečavanju genocida kao ni Ženevske konvencije.

Opet ću malo o vehabijama. Oni su mi nepresušna tema. Kada neće islamska zajednicu u BiH, onda mora neko objasniti narodu da taj pokret nema veze s Islamom, odnosno, da vehabije Islam samo zloupotrebljavaju. Pripadnici ove sekte ne bi se, zbog takvog pristupa i svog ponašanja, ne bi uopće smjeli smatrati muslimanima.

Evo jednog od primjera tipičnog za ponašanje vehabija, preuzetog sa portala Depo:

"Prilikom ulaska sudije Nenada Šelede u sudnicu osumnjičeni Emrah Fojnica jučer nije ustao, čime je, kao i drugi osumnjičeni u ovom slučaju, pokazao nepoštivanje Suda BiH. Na pitanje sudije zašto nije ustao, Fojnica je odgovorio:

- Iz vjerskih razloga. Meni je naređeno da poštujem Božiji zakon, a ne zakon ljudi.

Nakon upozorenja da će biti odstranjen iz sudnice ako se ne bude pridržavao propisa, Fojnica je u nastavku saslušanja, ipak, ustajao dok se obraćao sudiji Šeledi."

Naime, jedna od najvažnijih odredbi vehabizma, obavezna za svakog sljedbenika ove sekte, jeste bespogovorna poslušnost emiru, odnosno državnoj vlasti. Jednako važna je i odredba koja s pomenutom ide ruku pod ruku je i obavezan patriotizam, čega se vehabije ne pridržavaju ili pojam patriotizma toliko iskrivljuju da se on pretvara u svoju suprotnost.

Nepoštivanje državne vlasti i patriotizam u Saudijskoj Arabiji, gdje je vehabizam zvanična državna religija, strogo se kažnjava pa nikom ne bi palo na um da se ponaša suprotno tome. Zakone u Saudijskoj Arabiji, također, pisali su ljudi, a ne Bog, iako ih žele prikazati kao zasnovane na Kur'anu. Ti zakoni imaju malo ili nimalo veze s Kur'anom. Dovoljno je samo navesti primjer zakona koji zabranjuje ženama da voze automobil, ali im ne zabranjuje da upravljaju avionom. Volio bih da mi neko pokaže gdje je u Kur'anu nađeno uporište za takav "Božiji" zakon.

Ne mora se ići u dublje analize knjiga Muhameda ibn Abd al-Vahaba da bi se rasvijetlile nelogičnosti i kontradiktornosti vehabijskog učenja te njegove suprotnosti s Islamom. Dovoljno je samo pogledati prošlost svakog pojedinog vehabije. Većina ih je i prije pristupanja sekti imala problema sa zakonima i nerijetko bila ogrezla u kriminal i narkomaniju, a mnogi od njih vrbovani su po psihijatrijskim bolnicama.

U BiH u prošloj godini zabilježena su 92 razvoda braka koja su trajala manje od godinu dana, što je gotovo tri puta više nego 1997. godine, podaci su Agencije za statistiku BiH.

Prema podacima Agencije, razvod najčešće nastupa kada partneri imaju između 40 i 49 godina, pa se tako u prošloj godini razvelo 339 žena i 396 muškaraca koji su "zakoračili" u petu deceniju.

Psiholog Aleksandar Milić navodi da pomoć stručnih lica, kada dođe do bračne krize, najčešće traže partneri starosti od 35 do 40 godina, pišu "Nezavisne novine".

TEŠKO JE ZAMISLITI ŽIVOT BEZ MOBITELA I INTERNETA, ZAR NE?

Zašto se brakovi mnogo češće raspaduju u eri modernih komunikacija poput mobitela i interneta? Tim pitanjem, čini se, psiholozi i sociolozi još se ne bave. No, poznajem mnogo slučajeva kada su upravo SMS poruke na mobitelu bračnog partnera, komentari na Facebook zidu ili e-mail arhiv bračnog partnera bili inicijalni razlozi svađa, ljubomore pa i dokaza za preljubu, što je rezultiralo razvodom.

Vara se ko misli da su i muškarci i žene danas skloniji flertovima i preljubi nego prije 100, 50 ili 20 godina. Ljudi se nisu promijenili, jer promjene kod ljudske vrste desavaju se jako sporo. Promijenilo se okruženje u kojem živimo. Sada je gotovo nemoguće sakriti bilo šta, jer vidljivi tragovi ostaju posvuda. Na mobilnim telefonima ostaju poruke koje ponekad zaboravimo izbrisati, a nije rijetkost da greškom SMS, umjesto ljubavnici, pošaljemo supruzi. Naravno, takve poruke SMS-ove mogu dobiti i muževi. Svi mi, iako gotovo niko ne želi priznati, čeznemo o tome da se dokopamo njenog ili njegovog mobitela ili passworda pa da vidimo ko mu/joj i šta piše.

Ponekad nam se i najbezazlenija poruka učini dovoljnom da ga optužimo za flert ili bračnu nevjeru i nema objašnjenja koje će tog crva izbaciti iz glave kada se jednom zavuče u nju.

Čak i ako nemamo čvrste dokaze, povjerenje je trajno narušeno i mnogi padaju u paranoju i nastoje svoje sumnje dokazati na svaki način. To ponekad ode tako daleko da on ili ona to više ne mogu podnijeti i napuštaju takav brak. Zabrinjava, međutim, samo to što se gotovo niko nije spreman odreći mobitela, facebook profila ili interneta da bi sačuvao brak. To nas opet odvede još dalje pa se pitamo nije li brak već prevaziđena kategorija?

Ako iko misli da Rusija, Kina ili Brazil tretiraju Kosovo kao svoj gorući problem jeste veoma naivan. U narednih deset godina Kosovo će biti gorući problem EU i SAD i oni su zbog toga vodili rat, izjavio je predsjednik Srbije Boris Tadić.

Tadić je istakao da je sadašnja generacija političara dužna da pronađe rješenje za kosovski problem, čak i ako on neće zadovoljiti sve građane Srbije.

- Ja bih voleo da neko drugi bude kriv za to što niko ne može da bude zadovoljan rešenjem na Kosovu, ali nešto moramo da ostvarimo - objasnio je Tadić, dodajući da će, kako vrijeme odmiče, mogućnosti da Srbija nešto dobije kada je riječ o Kosovu biti sve manje. Opširnije

Lady GaGa je rekla svojim prijateljima da želi slijediti primjer slavnog holivudskog para Brada Pitta i Angeline Jolie. Njena namjera je pomoći djeci širom svijeta.

"Oduvijek je željela usvojiti dijete, o tome je maštala od djetinjstva. Svojim prijateljima govori da je rođena s razlogom. Za svoju slavu i uspjeh se želi odužiti tako što će pomoći drugim ljudima. Pokrenula je fondaciju Born This Way, te je posjetila dva sirotišta. Njen plan je da usvoji dvoje siročadi iz Indije, a nakon toga želi usvojiti još djece širom svijeta. GaGa također želi usvojiti jedno dijete iz SAD-a. Ona ne želi biti jedna od zvijezda koja će usvojiti djecu iz drugih zemalja, a onu iz svoje zemlje zaboraviti.", rekao je za Daily Star Sunday izvor blizak pjevačici.

Lady Gagu volim slušati i gledati, jer je originalna, drugačija, perfektna u svemu što radi na sceni. No, planetarnu popularnost i stekla je svojom originalnošću, a sada eto priznaje kako namjerava kopirati slavni holivudki par i usvojiti grupu djece. Jasno mi je da u showbusiness-u postoje određena pravila kopiranja kako bi se popularnost održala pa čak i na načine koji nemaju nikakve veze s osnovnom djelatnošću određene celebrity osobe.

Ako se već mora kopirati, onda bi trebalo kopirati najbolje u tome u čemu ih kopirate. Kada je riječ o usvajanjima napuštene djece za kopiranje nema bolje od Esme Redžepove, jer ona je udomila 47 djece i ona je to radila iz čisto humanih pobuda. Dokaz za to je činjenica da se o tome dugo nije govorilo u javnosti, toliko dugo da su neka od te usvojene djece već imala i vlastitu djecu kada su mediji počeli pisati i govoriti o Esminim usvajanjima. Biti humanista ne znači činiti dobro zarad vlastite popularnsti. Ipak, za pohvalu je i odluka Lady Gage, ukoliko je zaista tako odlučila, jer od odgajanja djece nema težeg posla na planeti.

Predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku danas je u Trebinju uručeno najviše priznanje opštine Povelja "Počasni građanin" za višegodišnji doprinos privrednom, društvenom i kulturnom razvoju opštine. Zahvaljujući za priznanje, Dodik je na svečanoj sjednici Skupštine opštine Trebinje podsjetio na mnoge obećane i realizovane projekte te naglasio da će i ubuduće sa lokalnom vlašću raditi na razvoju i unapređenju opštine Trebinje kao strateškog dijela RS.

Kao i svi diktatori u historiji prije njega i Milorad Dodik uživa u priznanjima koja dodjeljuje sam sebi ili mu ih dodjeljuju njegovi podanici iz straha od kazne, a ne iz tobožnje ljubavi.

Kome su uopće i bitna ta priznjanja kada ih dodjeljuje općinsko vijeće, u kojem Dodikova stranka, SNSD, ima većinu? Ako se izuzme, razvoj Srpske pravoslavne crkve i njenih objekata po Trebinju, u ovom gradu i općini bilježe se samo požari i stečaji. Trebinje je jedini grad u državi koji nema autobusku stanicu. Da li i za to zasluge pripadaju Miloradu Dodiku? Radnici Inpeka, Agrokopa, Autoprevoza, Novoteksa, Industrije alata i drugih preduzeća više su u štrajku i na ulici nego na radnim mjestima. Da li je njih neko pitao treba li Dodiku dati Povelju?

Sjedim na kafi s prijateljima. Razgovaramo o životu, poslu, svakodnevnim obavezama, afinitetima i animozitetima prema kućnim poslovima, lijenosti...Govorili smo o stvarima koje nam je najmrže ili najteže uraditi i navodili primjere za to. Ispostavilo se da je najteži kućni posao pomaganje djeci da nauče školsko gradivo.

Ustanovili smo tako da se desila promjena neslućenih razmjera u školskom sistemu od vremena kad smo mi bili djeca do sada.

Naši roditelji imali su obavezu samo da idu na roditeljske sastanke, a i to su najradije izbjegavali

Nikome od nas roditelji nisu pomagali pri učenju. Mi smo imali nastavnike i udžbenike i to nam je uz malo pameti bilo sasvim dovoljno za učenje.

Naša djeca imaju i nastavnike i većinu udžbenika, ali bez pomoći roditelja ne mogu učiti iako su jednako, ako ne i inteligentniji nego što smo mi bili!

Pomagao sam sinu da nauči lekcije o genetici iz Biologije. Nisam mogao vjerovati da je neko odobrio udžbenik pisan tako da ga samo vrhunski stručnjaci mogu razumjeti. Prelistao sam cijeli udžbenik i još nekoliko drugih i svuda naišao na jednako dosadno i suviše stručnom terminologijom natrpano štivo.

Da sve bude još gore, za predmet Historija religija uopće nema udžbenika. Od djece se, međutim, očekuje da nauče gradivo, a od roditelja da rade ono za što nastavnici primaju plaće.

Pitam se kako ih nije stid svako malo prijetiti štrajkovima i tražiti veće plaće i veći topli obrok, a pri tome svoj posao prebacuju na roditelje.

Da sam u pravu pokazuje i tekst koji možete pročitati ovdje.

Jedva sam se natjerao da do kraja pročitam "Snijeg" turskog nobelovca Orhana Pamuka. Davno sam se zarekao da neću čitati djela muslimana koji su za književnost nagrađeni Nobelovom nagradom, jer sam mislio da Nobelov komitet nagradu može dati samo antiislamski nastrojenim piscima za isto tako nastrojena djela. Prvi utisak nakon čitanja "Snijega"je da sam bio u pravu, iako ne mislim da je djelo izrazito islamsko. Radije bih rekao da je antiislamističko. U njemu je izrazito negativno opisana situacija u turskom pograničnom gradu, tursku republikansku vlast utemeljenu na jakom vojno-policijskom sistemu, koja vlada čvrstom represivnom silom. Njima kao protivteža stoji slaba islamistička opozicija, koja nudi promjene, ali ne napredak ka Evropi, nego nazadak u feudalizam i približavanje Iranu.

Stvarnost nam govori da Pamuk nije dobro procijenio islamiste, iza kojih se krije trenutno vladajuća AK partija. AK je od dolaska na vlast reformirala Tursku do neprepoznatljivosti iako nije narušila sekularni karakter države. Dakle, islamisti nisu Tursku odveli u 19. stoljeće nego su je doveli među tri najbrže rastuće ekonomije svijeta i to u vrijeme kada Evropa grca u dužničkoj krizi, a prije toga u globalnoj ekonomskoj krizi.

Nagib Mahfuz, egipatski nobelovac, također se zamjerio islamistima zbog "bogohuljenja".

Obojica su oni vrhunski književnici, bez dilema. No, vrhunskih pisaca ima još među muslimanima. Nobelovu nagradu za književnost Tarik Ali nikad neće dobiti, jer piše o stradanju muslimana od Španije do Kine, pri tome su muslimani u njegovim djelima obrazovani i bogati ljudi, širokih pogleda i nerijetko liberali i demokrate, što se kršćanskom Nobelovom komitetu nikada neće sviđati.

Da, čitat ću i dalje djela Orhana Pamuka, ali bez obzira na Nobelovu nagradu, nikad mi neće biti drag kao Tarik Ali ili Arapin-katolik Amin Malouf koji muslimane opisuje onakvima kakvi jesu, ne brinući o tome hoće li se to svidjeti čitaocima na Zapadu, gdje i sam živi.

"Siguran sam da će se hrvatski entitet desiti, kad-tad. Da li ću ja to dočekati, to ne znam. Svi ljudi koji racionalno promišljaju o BiH moraju znati da Republiku Srpsku niko ne može razgraditi nego samo srpski narod. Slično je i sa bošnjačkom i hrvatskom politikom", istakao je Čović.

On je dodao da hrvatska politika danas očekuje rješenje kroz jednu federalnu jedinicu, koja bi imala svoje sjedište u Mostaru, te ocijenio da je to u prilog stabilnosti evropske BiH. "Kada će do nje doći, sasvim je svejedno, ali što prije se oslobodimo tih tereta, moći ćemo normalno razmišljati u uvjerenju da ne može brojniji narod, samo zato što je brojniji, uništiti onog drugog", naglasio je Čović za "Nezavisne novine".

Rado bi Čović bio predsjednik trećeg entiteta i glumio Milorada Dodika, ali snovi su jedno, a stvarnost je okvir u kojem se živi. Jasno je, međutim, da Čović nije glup iako se to ne bi reklo na osnovu njegovog djelovanja. Zna on da mu podrška Milorada Dodika za razgradnju Federacije BiH olakšava put, ali da mu nije ni izbliza dovoljna da to i okonča. Naime, bez predstavnika Bošnjaka, ne može se rasparčati ni općina, a ne entitet ili država pa bi mu pametnije bilo da o trećem entitetu ili nekom drugom rješenju za ostvarenje pune ravnopravnosti konstitutivnih naroda razgovara i s njima.

Svaki put kada je Dodik podržao Čovićevu ideju o stvaranju trećeg entiteta upozorio je da on može biti formiran isključivo na teritoriji Federacije BiH, jer teritorija RS-a je neprikosnovena kao privatno vlasništvo srpskog naroda, odnosno, njegovog vožda Dodika.

Iskreno, treći entitet nije loša ideja, kada bi se napravile sveobuhvatne izmjene Ustava BiH i potpuna teritorijalna prekompozicija zemlje. Na primjer, kada bi svaki od tri entiteta bio sastavljen od po tri kantona, pri čemu ne bi smjela sva tri kantona biti teritorijalno povezana. Srpski entitet da uključuje banjolučku regiju i dijelove Livanjskog kantona kao jedan kanton, Semberiju, Distrikt Brčko i dio Birča, kao drugi, te istočnu Hercegovinu kao treći. Bošnjački entitet bi uključivao Tuzlansko-zenički kanton s dijelovima sadašnjeg Srednjobosanskog kantona, zatim kao drugi Unsko-sanski kanton kakav i jeste, a treći bi bio Sarajevsko-drinski koji bi uključivao Sarajevski, Bosansko-podrinjski, dijelove Hercegovačko-neretvanskog kantona i općine Rogatica, Višegrad i Srebrenica u RS. Hrvatski entitet bi mogao da ima hercegovački kanton sa dijelovima HNK, cijelim Zapadnohercegovačkim i dijelovima Livanjskog kantona, drugi hrvatski kanton bi bio formiran od dijelova Srednjobosanskog kantona, a treći od Posavskog, dijela Posavine koja je sada u RS-u i dijela Ze-do kantona.

Međutim, kako na takvu podjelu RS neće nikad pristati, Čović bi morao tražiti rješenja za ravnopravnost na druge načine i u okviru trenutne teritorijalne strukture države. Naravno, nije Čoviću želja istinska ravnopravnost, jer da jeste potrudio bi se da to dokaže i u praksi i na teritoriji gdje godinama njegova stranka ima vlast ravnopravan status omogućio Bošnjacima i Srbima. Čović sanja o teritoriji na kojoj bi imao apsolutnu vlast, gdje bi mogao da radi šta mu padne na um, a da se ne plaši da će za kriminal i zloupotrebe morati odgovarati. To što Dodik još nije optužen ne znači da nikad neće biti.

Bože, dva sam filma pregledao da nađem ovaj monolog i pola sata kontao kako da sklopim ovaj video i objavim ga, prvo na youtubeu, pa onda i ovdje, jer to nikad do danas nisam radio! Nagradi me za trud, Bože, i pomozi da pobijedimo!

Hvala ti, Bože, za 0:0 u Zenici, ali neka Džeko i Ibišević pogode u Lisabonu, a Ronalno ne mora.

Baš kad se mislilo da se slučaj Kurić okončao, barem što se medija tiče, ovaj bračni par osvanuo je u dnevnoj štampi i na web-portalima, s novom epizodom o svojoj intimi.

Kada se ovaj slučaj prvi put pojavio u javnosti iznenadiolo me s koliko interesa ljudi zabadaju nos u tuđe privatne živote. Nisam očekivao da će s toliko žara i žene i muškarci, mladi i nešto stariji, visoko obrazovani i oni sa nižim stepenom obrazovanja čitati sve što se o Kurićima piše i satima raspravljati o tome ko je više kriv i ko je gori od njih dvoje.

Žene podržavaju novinarku. Muški dio publike, iako podijeljen, više navija za pjevača. Njega žene proglašavaju ludim, a nju muškarci kurvom, dok i jedni i drugi žrtvama smatraju djecu nesretnih Kurića. I u pravu su. U toj porodici žrtve su samo djeca, jer će i Aldin i Arduana sve ovo što rade iskoristiti da povećaju svoju popularnost i dokazati nam da je karijera ponekad mnogo važnija od porodice i djece.

Mnogo je brakova propalo, a malo ih je koji se lako dogovore o starateljstvu nad malodobnom djecom, no razvodi su privatna stvar. Tako ih tretira i Porodični zakon FBiH pa su na sudovima sve brakorazvodne parnice obavezno zatvorene za javnost.

Naravno, bilo je razvoda koji bi našoj javnosti bili puno zanimljiviji od ovog o kojem govorimo, ali baš zbog tog zakonskog principa tajnosti nikad nisu dospjeli u medije.

Na ovom slučaju mogle bi se uraditi doktorske disertacije iz oblasti sociologije, psihologije, uticaja medija na javnost, podložnosti javnosti propagandi, marketingu, vjeri i zloupotrebama marame u marketinške svrhe i slično.

Kada se već pravim pametan onda ću da iznesem i svoj sud o ovom slučaju i pojavama koje ga prate.

I ja sam se razvodio. Brakorazvodna parnica na sudu trajala je pune dvije godine, što zbog upornosti strana u parnici da dobiju starateljstvo, što zbog nesposobnosti Centra za socijalni rad da procijeni koji roditelj je poželjniji kao staratelj djeci. Te dvije godine meni su, a vjerovatno i mojoj bivšoj supruzi, bile teže od 4 ratne godine, no detalje nisu znale ni naše porodice, niti naše komšije.

Sada opet o Kurićima.

Kada sam prvi put čuo da će se vjenčati ovo dvoje ljudi, bilo mi je žao Arduane, jer sam se sjetio priča o Aldinu i njegovim avanturama po šumarcima i gay-plaži u Makarskoj. Bilo mi je žao djevojke koja treba da posluži kao paravan nekome ko u stvari voli muškarce (da li je gay ili ne je njegova stvara, ali nemam razloga sumnjati u tvrdnje ljudi koji su ga vidjeli u "akciji" u Makarskoj i to ne jednom. Pogotovo mi je bilo žao djevojke koja maramom javno pokazuje svoju privrženost vjeri i Bogu.

Vremenom sam prestao da je žalim, jer sam shvatio da je našla vreća zakrpu. Počeo sam da žalim njenu maramu na glavi koju koristi kao marketinški trik, a ne kao izraz predanosti Bogu. Koristi je isto, ali mnogo sofisticiranije, kao što je koriste romske i ine žene dok prose po ulicama i glume uboge muslimanke.

Staviti maramu na glavu, osima ako to nije samo modni detalj, nosi sa sobom i određene norme ponašanja i odijevanja, a Arduana ih se nije pridržavala (nespojive su tamne tanga gaćice ispod prozitnih bijelih hlača sa maramom na glavi i ulogom pokrivene voditeljice bajramskog programa). O ljubavi je ovdje suvišno govoriti, jer očito je da nje u tom braku nije ni bilo. Neko ko voli ne zaljubljuje se u drugog. Zaljubljujemo se samo onda kada tražimo ljubav i kada u drugim osobama uporno pokušavamo pronaći nešto što nas i fizički i mentalno i emocionalno privlači. Ako o imamo kod kuće, onda ga ne tražimo na poslu, na ulici ili u kafani.

Zašto sam napisao ovaj post? Razmišljao sam od prošle sedmice da nešto napišem, a potaklo me pitanje koleginice s posla koje je sasvim ozbiljna postavila u pauzi za kafu o tome šta ima novo kod Al'Dina i Arduane. Ta koleginica razvela se prije godinu dana, a još glumi da je udata iako svi u kolektivu znamo da je razvedena i znamo to već dugo. Teškom mukom sam se suzdržao da joj ne kažem kako je vrijeme da raspravimo i njen slučaj, kada su nam razvodi toliko važni. Nisam htio počinjati svađu, ali nisam mogao ni šutjeti o tome pa sam zato sebi olakšao pišući na blogu.

Svakom gledatelju ili slušatelju informativnih emisija BHT1 i BH radija 1 s vremena na vrijeme budu plasirane informacije, na TV pokrivene i slikom, o parastosima služenima za poginule vojnike Vojske RS ili dobrovoljce i plaćenike Ruse, Rumune, Ukrajince ili Grke koji su se tokom rata u Bosni i Hercegovini borili rame uz rame s vojnicima VRS.

Nerijetko takvi prilozi budu stavljeni u isti blok sa vijestima o obilježavanju godišnjica stradanja civila, mahom Bošnjaka, ali ponekad i Hrvata, vjerovatno kako bi se udovoljilo ravnomjernoj zastupljenosti informacija iz oba entiteta. Pri tome se u isti koš trpaju i naivno ili zlonamjerno izjednačavaju žrtve ratnih zločina sa vojnicima poginulima u akcijama (nebitno je da li su poginuli napadajući "neprijateljske" pozicije ili braneći svoje linije odbrane).

Volio bih vjerovati da se radi o naivnosta pa čak i neprofesionalnosti zbog neznanja urednika informativnih emisija i na televiziji i na radiju Javnog RTV Servisa BiH, ali sam uvidio da se takva "nenamjerna" izjednačavanja stradanja vojnika i civila dešavaju uvijek istim urednicima i uvijek, sudeći po imenima i jeziku, urednicima srpske nacionalnosti.

U zakonu o Javnom RTV Servisu BiH stoji, između ostalog, da je uloga BHRT-a da objektivno, tačno, nepristrasno i izbalansirano informira javnost o svim bitnim događajima u zemlji i svijetu.

Izbalansirano nikako ne znači da se po svaku cijenu mora imati vijest ili prilog za svaku temu ili svaki blok u informativnim emisijama iz oba entiteta ili s teritorija na kojima svaki od konstitutivnih naroda čine većinu stanovništva.

Takav princip uređivanja emisija ne samo da nije u skladu s profesijom novinarstva nego nije ni objektivan, a pogotovo nije nepristrasan.

Na šta bi ličile informativne emisije kada bi se u njima izvještavalo ili samo pominjali tevhidi proučeni za poginule pripadnike Armije RBiH, a nikad se ne pominju, jer su čak i kad se radi o kolektivnim obilježavanjima vojničkih pogibija to uvijek samo vojničke pogibije i ne miješaju se s ratnim zločinima i civilima koji su žrtve tih zločina.

Takav pristup uređivanju emisija ukazuje i na nepostojanje jasnog stava kako uredničkog tako i upravljačkog establišmenta u BHRT-u prema nedavnoj historiji i događajima vezanim za posljednji rat u BiH, što nikako ne doprinosi ni objektivnosti pomenutih medija niti povjerenju publike prema takvim medijima.

Stotine miliona eura prošle su kroz kasu Nogometnog saveza BiH u posljednjih desetak godina pa se logičnim nameće pitanje:"Nije li se od tog novca mogao urediti i održavati jedan jedini stadion na kojem bi igrala selekcija Bosne i Hercegovine? Umjesto da se svi skoncentriramo na rezultat dviju utakmica play offa za Euro 2012, još jednom smo se doveli u situaciju da dan pred najvažniju utakmicu nismo 100 % sigurni gdje će ona biti odigrana"?

Cijenim ja i naš ponos i inat i sve koji kažu kako ne smijemo dozvoliti portugalcima da nam određuju gdje ćemo igrati u našoj zemlji, ali ...

Ako želite ući u neki ekskluzivni hotel ili gentleman's club morate poštovati dress code, obući sako i svezati kravatu.

Ako želite upisati neki fakultet, čak i u BiH, morate položiti prijemni ispit.

Ako želite postati član UN ili EU morati ispuniti njihove uvjete i zadovoljiti pri tome, pogotovo za EU, ukuse svih aktuelnih članica.

Zašto onda ne prihvatiti da i u UEFA-i imaju svoje standarde i pravila, a njene pojedine članice pravo da insistiraju da ti standardi budu ispoštovani stoprocentno?

Ljutimo se kada FIFA i UEFA uvedu pravilo o nosiocima u baražu, a ne stidimo se kada nam najbolji i najskuplji nogometaši svijeta dođu i igraju u blatu ili na pijesku.

budimo objktivni i insistirajmo da se dio novca( ne samo mrvice) ulože u stadion Bilino polje, ili bilo koji drugi, kako se barem ne bismo morali stidjeti i pred svaku utakmicu brinuti hoće li nam biti dozvoljeno da igramo u Zenici!Siguran sam da bi nešto novca za tu svrhu moglo doći i iz UEFA-e, samo kada bi je neko uvjerio da to ovdašnji lopovi neće razgrabiti i proćerdati.

Ne tako davno ova država je pokušavala ući u krug kandidata za organizaciju zimske Olimpijade. Mnogi su bili čak razočarani i ljuti što smo uljudno odbijeni, a u stvarnosti nismo sposobni ni jedan pristojan travnjak na stadionu imati. Je li to normalno?

Nogometašima svaka čast. Zaslužili su odavno i plasman na neko prvenstvo, ali i bolje rukovodstvo Saveza.

Bestijalno pljačkanje građana Kantona Sarajevo čini se nema granica. Nakon što je puskupio plin (opravdano ili ne, manje je bitno), Vlada KS podiže cijene grijanja za 33% i vode za 25%.

Nesposobnost rukovodstava javnih preduzeća, koja se imenuju po političkoj liniji, još jednom će iz svojih osiromašenih džepova pokrivati građani. Vlast se ni sada ne trudi da te troškove barem rasporedi na sve potrošače nego će i dalje vodu i grijanje plaćati samo "savjesni". Pilot projekat ugradnje vodomjera u stanove po zgradama kolektivnog stanovanja nije ni završen, a od toga se odustalo, jer Vodovod neće da ganja neplatiše i neprijavljene potrošače nego će i dalje utrošak vode ravnomjerno dijeliti na sve stanare koji su se sami prijavili Vodovodu. Tako će i dalje samac plaćati po 20 kubnih metara vode mjesečno iako toliko ne bi potrošio da mu voda bez prestanka teče.

Na Zakon o zaštiti potrošača BiH koji zabranjuje naplatu proizvoda i usluga koji nisu isporučeni lično kupcu, niko se ne obazire. Do duše, ni građani se ne bune protiv takve prakse javnih preduzeća iako se sva tako ponašaju i pljačkaju nas svaki put kad im nešto plaćamo.

Ako vlast nije sposobna učiti iz tuđih primjera, zašto građani ne bi mogli? Samo se treba sjetiti Arapskog proljeća koje je i počelu u Tunisu zbog povećanja cijena hrane i komunalija i porasta nezaposlenosti, a kako je završilo znaju predsjednici Ben Ali, Mubarak i Gadafi.

Čudan naslov za ozbiljan blog, kakav bi trebalo da bude ovaj, zar ne? Da, ali samo na prvi pogled je čudan. Koliko nas Bosanaca i Hercegovaca može tačno i detaljno odgovoriti strancu na pitanja: "Šta se proizvodi u BiH?" i "Šta BiH izvozi i po kojim je proizvodima poznata u svijetu"?

Ja sam mislio, sve do sinoć, da sam dobro upućen u zbivanja u Bosni i Hercegovini, ali kada je trebalo da odgovorim na ta pitanja jednom Tadžikistancu shvatio sam da znam šta je BiH izvozila i po čemu je bila poznata u Srednjem vijeku, u vrijeme dok je bila dijelom Osmanlijske imperije, u socijalizmu dok je bila u sastavu SFRJ, ali da pojma nemam po kojim je proizvodima sada poznata ne samo u svijetu nego ni na prostoru bivše Jugoslavije.

Htio sam svoju zemlju predstaviti u najljepšem mogućem svijetlu i ponositi se njome, ali kako?!

Naravno, prvo sam se sjetio razno-raznih ruda, ali me nekako bilo stid reći da izvozimo rude. Rekao sam da izvozimo čelik i aluminijum, no tada sam shvatio da baš ni to nije za ponosa. U Srednjem vijeku i u vrijeme Osmanlija izvozili smo, pored ruda, med, suhe šljive, kožu, vunu i slično, ali nisam smio tvrditi da i sad izvozimo te proizvode, pogotovo jer znam da med, a i mnoge druge proizvode životinjskog porijekla ne možemo nigdje izvoziti zbog loše veterinarske kontrole.

Pomenuo sam namještaj, a onda se sjetio "Konjuha", jednog od nekad najvećih izvoznika u ovoj grani, sjetio sam se njegovih radnika koji su nedavno dolazili pred Vladu Federacije da mole za pomoć kako bi preživjeli.

Tadžik nije odustajao, govorio je kako mora biti nešto što se proizvodi i izvozi, jer je već vidio grad, tržne centre i specijalizirane prodavnice markirane robe pa je shvatio da ne može sve biti uvezeno i da ljudi i ovdje moraju raditi i proizvoditi kako bi zarađivali da troše u tim prodavnicama.

Da ne duljim, reći ću kako se odavno nisam tako postidio zbog neznanja o svojoj zemlji. Da me pitao da mu pričam o političkim strankama, propalim zakonima, izvještajima Evropske komisije o napretku BiH, silnim vladama i više od stotinu ministara u državi sa nešto više od 3 miliona stanovnika i sličnim političkim zavrzlamama, pričao bih mu danima.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da se poslužim taktikom ovdašnjih političara i priču sa ekonomije skrenem u manje bitne, ali zvučnije tokove. Pitao sam ja njega ima li vehabija u Tadžikistanu.

Tako sam saznao da je i u Tadžikistanu gotovo u isto vrijeme kao i kod nas vođen rat. Kod njih je to bio klasičan građanski rat između islamista i sekularista, a pobijedili su sekularisti 1997. godine i od tada pod strogom kontrolom drže vehabije i druge radikale i ne dopuštaju im da formiraju vehabijske zajednice kakve su imali kada su došli u tu zemlju i kakve imaju u BiH i ostatku svijeta.

Čitajući po portalima naiđoh na link za video vehabijske svadbe. Kosa se na glavi diže od pjesama koje vehabije pjevaju. Toliko o njihovoj vjeri i pridržavanju odredaba vehabizma. Vehabizam strogo zabranjuje muziku, pjevanje i ples. No, ko bi odolio prilici da pod vašarskom šatrom zgrabi mikrofon i zapjeva. Oni se ni vlastitih zabrana ne pridržavaju, a htjeli bi da sole pamet i sude ostalim muslimanima.

Kad vehabija kaže džihad misli isključivo na oružanu borbu protiv kjafira, među koje ubraja i muslimane nevehabije. Naravno, izvorno značenje džihada kao borbe muslimana protiv svojih loših navika i poroka, vehabije ne priznaju.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini godinama je odbijala javnosti, prije svega muslimanima u našoj zemlji objasniti šta je to vehabizam i kakav je njegov nauk. Naravno, ta šutnja još traje, ali su se pojavili i prvi znaci da bi Islamska zajednica u BiH mogla stati u odbranu Islama od vehabizma. U svojoj hutbi na Kurban Bajram namazu u Begovoj džamiji u Sarajevu reis ulema Mustafa Cerić osvrnuo se i na posljednji teroristički napad koji je na američku Ambasadu u sarajevu izveo vehabija Mevlid Jašarević. Prvi put Cerić je javno osudio učenje i praksu sljedbenika Muhameda ibn Abd al- Vahaba.

Prenosi se da je Abdullah Ibn Mesūd, r.a., počinjao svoj govor sa riječima, - Uistinu, najispravniji govor je Allahova knjiga, najbolji savjet je savjet Muhammedov, a.s., svaka izmišljotina je novotarija, svaka novotarija je zabluda, a najgora stvar je izmišljotina.

Prema tome, oni koji tekfire, tj., proglašavaju vjernike nevjernicima, rade najgoru stvar, jer izmišljaju i pripisuju Allahu i Njegovom Poslaniku ono što im ne priliči. Oni izmišljaju novotariju, kao zabludu koja ih zasigurno vodi u pakao a ne u raj, kao što to oni tvrde za sebe i svoju krivo usmjerenu skupinu. Umjesto da budu da'ije oni se postavljaju za sudije. Umjesto da konačni sud o našim razlikama ostave dragome Bogu - kako nas uči Kur'an na desetak mjesta - oni kao da ne vjeruju u Sudnji dan hoće sve račune poravnati sad i ovdje po svojoj pameti.

Eto to je jedan dio reisove hutbe. Nije previše, ali dovoljno oštro za prvu kritiku vehabizma i zla koje on u sebi nosi te pogubnog učinka na muslimansko jedinstvo svuda gdje uspije pustiti svoje korijenje.

Prvih nekoliko postova na mom novom blogu bit će preuzeto sa jedne ruske stranice, gdje je o vahabizmu ili vehabizmu, kako je kod nas uobičajeno reći, rečeno mnogo više nego se u BiH o tome zna i hoće govoriti.

Ko želi čitati u originalu može to učiniti ovdje

1.  Arabijski poluotok kolijevka vahabizma

         Arabijski poluotok, površinom zauzima četvrtinu Evrope, u prošlosti kao i sada, većim dijelom čine valovite pustinje prošarane koritima presahlih rijeka. Najveći dio teritorije činile su suhe stepe koje su u unutrašnjosti prelazile u pjeskovite i kamenite pustinje. Samo gdje-gdje, u malobrojnim oazama, oko izvora i bunara bila je moguća zemljoradnja. Najznačajnija područja, pogodna za obradu, a i to uz vještačko navodnjavanje, bila su na jugozapadu otoka, na teritoriji današnjeg Jemena.

 Geografi iz 3. i 2. stoljeća prije nove ere dijelili su Arabiju na Kamenitu (sjeverozapadni dio poluotoka), Pustinjsku (najveći dio poluotoka) i Sretnu (poljoprivredne oblasti na jugozapadu). Ti su dijelovi poluotoka bili različiti ne samo po svojoj prirodi nego i po načinu života stanovništva koje ih je naseljavalo.

Upravo je Arabijski poluotok postao svojevrsnom kolijevkom Islama, a baš tu je u 18. stoljeću ponikao i radikalni pravac u Islamu poznat kao vahabizam. Ali, njegovoj pojavi u mnogome je doprinijela religiozno-politička situacija u Arabiji, o kojoj će i biti riječi u nastavku.

                             2. Religiozno-politička situacija u Arabiji i svijetu u vrijeme pojave vahabizma

 

    U 18. i prvoj trećini 19. stoljeća Egipat i veliki dio Arabije ulazili su u sastav Osmanskog carstva koje je pokušavalo preživjeti neizbježnu propast.  Sve jači disbalans u strukturi političkih odnosa, dugotrajna kriza osmanskog sistema upravljanja u provincijama, slabljenje krute kontrole centra nad arapskim posjedima otvorili su velike mogućnosti za pojavu konfrontacija socijalnih slojeva na periferiji, koje su se izražavale u svađama, bunama i separatističkim istupima.  Tokom 18. stoljeća mnoge arapske provincije Osmanskog carstva postepenosu, ali nezaustavljivo, izlazile ispod njegove direktne uprave i ostvarivale značajan stepen samouprave, iako su i dalje priznavale da su formalno u sastavu Osmanske imperije. U biseru osmanskih posjeda- Egipatskom pašaluku- nekontrolirano su gazdovali Memluci, etnički strani lokalnom stanovništvu, dok je u području Arabije na račun umanjenja prerogativa Stambola u političkoj sferi  osnažila nadmoćna uloga  šerifa, emira i plemenskih vođa.

Mora se naglasiti da su sudbine Egipta i Arabije do tada dugo vremena bile neraskidivo povezane jer su te teritorije bile uključene u sastav Osmanskog carstva na početku 16. stoljeća. Njihova historijska povezanost proteže se do vremena uspostave arapsko-muslimanske državnosti u vrijeme umejidskih i abasidskih halifa. Ta veza još se više učvrstila nakon raspada arapskog halifata i izdvajanja nezavisnih državnih tvorevina koje su hronološki smjenjivale jedna drugu, Fatimidi, Ejubidi i Memluci. Višestoljetna čvrsta veza Egipta i Arabije zasnivala se, prije svega, na islamskom faktoru. Pokroviteljstvo nad kolijevkom Islama - Zapadnom Arabijom i njenim svetim gradovima Mekom i Medinom- davalo je za pravo da se pretendira na duhovno poglavarstvo nad cijelim muslimanskim svijetom. Geografska blizina i specifični privredno-ekonomski odnosi tijesno su vezali Arabiju uz Egipat i odredili njihovu uzajamnu ovisnost. Arabija je dobijala ekonomska dobra, a Egipat duhovni prioritet kao pokrovitelj svetih gradova Islama.

Tokom stoljeća Egipat je igrao počasnu ulogu skrbnika nad svetim mjestima Arabijskog poluotoka, u skladu s uspostavljenom tradicijom organizirao je muslimansko hodočašće Hadž, finansirao hodočasničke karavane, besplatno je snabdijevao hidžasku populaciju svim što joj je bilo potrebno. Stoljećima dokazivane veze Egipta i Arabije odredili su prilično jasne granice egipatsko-arabijskog subregiona, koje nisu narušavane u okvirima bilo kojih državnih tvorevina, koje su uključivale bliskoistočni region pa tako ni u Osmanskom carstvu.

Uspostavljeni mehanizam interakcije Egipta i Arabije narušen je anarhijom i samovoljom kasnih Memluka u Egiptu i doveden do potpunog uništenja uspostavom vahabitske države Saudida na teritoriji Arabijskog poluotoka.

Egipatsko-arabijska "simbiza" bila je privremeno obnovljena u okviru okupacionog režima egipatskog upravnika Muhameda Alija koji je planirao osvajanje Arabije kao prvi i odlučujući korak na putu stvaranja vlastite arapsko-muslimanske imperije. Kompleks protivrječnosti koji je nastao u subregionu, a pod uticajem interesa raznih sila doveo je do razarajućih egipatsko-vahabitskih ratova i žestokog zaoštrenja na planu razlika u idejno-religioznoj sferi.

 Zaraćene strane su nastupale pod geslom "islamskog pravovjerja" i sloganom obnove "čistote Islama" predstavljajući pri tome uzajamno isključujuće idejne pokrete militantnog vahabizma i sunitskog tradicionalizma.  Međutim, ne toliko zbog doktrinarne kontroverze i ideološke konfrontacije koliko zbog politike "čvrste ruke" i beskompromisne borbe za prevlast u islamskom svijeto došlo je do toga da je zajednička sudbina Egipta i Arabije pohranjena u prošlost.

 Uostalom, nije samo u odnosima Egipta i Arabije u 18. stoljeću došlo do napetosti nego je kraj 18. i početak 19. stoljeća bio epoha velike propasti za cijeli muslimanski svijet.

Osmansko carstvo, Persija, imperija Velikih Mogula, nekad moćne države, raspadaju se i umiru pod pritiskom Rusije i moćnih kolonijalnih sila Zapada.

U srednjem vijeku teritorija današnje Saudijske Arabije bila je u sastavu Arapskog halifata, drugim riječima, u sastavu Osmanske imperije, iako je na početku 18. stoljeća vlast Osmanlija na Arabijskom poluotoku bila relativna. Cijela teritorija bila je podijeljena na veliki broj sitnih kneževina (emirata, koji su faktički bili izvan sfere uticaja namjesnika turskog sultana. Ti su emirati bili u stalnim međusobnim sukobima, vršeći česte pljačkaše pohode jednih na druge.

 

Stoljećima je Arabija rascjepkana na male oaze - interesne udruge, nomadska plemena i njihove konfederacije. Ekonomska otuđenost pojedinih plemena i oaza i veličina pustinjskog poluotoka djelovali su kao faktori decentralizacije.

 

Međutim, i samo Osmansko carstvo u to vrijeme karakterizira progresivni proces disolucije imperije koje je doticalo i muslimanske duhovne krugove, jednu od najuticajnijih grupa među stanovništvom carstva. Korupcija muslimanskih vjeroučitelja, njihova pohlepa i nepoštenje izazvali su bunt stanovništva protiv njih.

 

U Osmanskoj imperiji 18. stoljeća s ulemom su uticaj i bogatstvo dijelili i šejhovi sufijskih redova - mistika. Imperija je bila pokrivena mrežom sufijskih redova. Sufije su svirale muzičke instrumente, neki među njima su pili alkohol, pušili duhan, bavili se astrologijom, proricanjem budućnosti, veliko značenje pridavali su kultu svetaca. Sve to je imalo određeni uticaj na Arabiju.

 

S tačke gledišta inozemnog prisustva u Arabiji, 18. stoljeće, također, nije bilo povoljno za muslimanski svijet. Iako su sredinom 17. stoljeća Portugalci izbačeni iz Omana koji su osvojili u 16. stoljeću, već na kraju 18. st. počinje kolonijalna ekspanzija Engleza i Francuza.

 

Osim toga, važno je podvući političku decentralizaciju arapskih plemena i odsustvo jedinstvene vlasti. Uz formalno pripadanje Osmanskoj imperiji, pod njenom stvarnom vlašću bili su samo Meka i Medina. Arapi su prezirali Turke zbog njihovog ponosa i nježnosti što je pojačavalo nastojanja da se otrgnu od njihove vlasti. Nacionalizam je uvijek bio prisutan kod Arapa, a u posmatranom periodu on se značajno pojačao zbog slabljenja i progresivnog propadanja Osmanske imperije.

 

Sva ta događanja su faktički predodredila pojavu ekstremističkog pokreta kakav je vahabizam.

 

Vahabizam - religiozno politički pokret, iznikao je u 18. stoljeću u Centralnoj Arabiji, u Nadždu. Počeo je svoje aktivno djelovanje pod parolama očišćenja Islama, vraćanja redu iz vremena poslanika i ujedinjenja Arapa protiv Osmanskog halifata.

 

Engleski kolonizatori iskoristili su tu situaciju za svoje ciljeve: upravo su oni naoružali pripadnike vahabizma za borbu protiv centralne vlasti. Baš zato su vahabiti proglasili kjafirskim oblike islama koje je podržavao Stambol. Indikativna je epizoda: postizanje uskih grupnih interesa na početku njihovog postojanja nije im smetalo da nevjernicima proglase i muslimane.

 

U suštini, vahabitima je prioritet bilo osvajanje vlasti, a religija je bila samo metod na putu ka cilju. S tim u vezi moguće je navesti mnogo krvavih primjera iz historije.

 

Jedan od uzroka za pojavu vahabizma je vanjsko djelovanje. Postojanje jedinstvene, mada sve slabije, muslimanske države nije odgovaralo vodećim evropskim kolonijalnim državama. Kao svoju osnovnu metodu one su izabrale provociranje unutrašnjeg raskola i iniciranje permanentnog unutrašnjeg muslimanskog konflita.

 

Prema mišljenjima mnogih historičara, ciljano u tom pravcu je djelovala britanska imperija. Tokom 17. stoljeća prilično veliki broj mladih ljudi, Evropljana kršćana, koji su se predstavljali kao novokonvertirani muslimani, dolazi u Tursku, Egipat, Siriju i tu se školuje u najboljim muslimanskim vjerskim školskim ustanovama te postaju veliki eksperti, muslimanski bogoslovi, a u suštini postaju prvi islamolozi u britanskim tajnim službama, čije su iskusvo i znanje mogli pomoći da se nađe slaba karika u čvrstom lancu vjerskog jedinstva koje je davalo moć islamskim državama. Upravo su ta znanja pomogla da se shvati da je Islam moguće pobijediti samo iznutra.

 

Kao rezultat toga oni na početku 18. st. nalaze efektivne puteve za nanošenje udara raspadajućoj Osmanskoj imperiji. Za svoju metodu izabrali su bukvalizam - slijeđenje slova hadisa i ajeta Kur'ana, a ne njihovog smisla, što izvrće naglavačke svo islamsko vjersko učenje.

 

Na učešće britanskih protestanata u formiranju vahabizma ukazuju mnogi istraživači. Vahabizam je svojevrsni protestantizam u Islamu. I stvarno, moguće je naći dosta zajedničkog, i kada je već o potpunoj jednakosti nepravilno i nerazborito govoriti, tragovi uticaja protestantizma jasno se odgonetaju u snazi uvjerenosti u vlastitu ispravnost i u religioznom fanatizmu, a također i u korištenju svih sredstava pa i onih nedozvoljenih za propagandu svojih pogleda i metoda širenja svojih uvjerenja, koje graniče s nasiljem (fizičkim i duhovnim).

 

Na taj način nastaje taj pokret i postaje poznat pod nazivom vahabizam. Na čelu tog učenja bio je Muhamed ibn Abd al-Vahab čija ličnost zaslužuje posebnu pažnju.

 

3. Ličnost osnivača vehabizma

 

Muhamed ibn Abd al-Vahab at-Tamimi rođen je 1703. godine u porodici bogoslova. Njegov otac Sulejman, šerijatski sudija (kadija) bio je prvi učitelj svoga sina. Još u djetinjstvu kod dječaka su se primjećivali znakovi talenta za upijanje. Naučio je na pamet Kur'an s nepunih 10 godina. Otac ga je učio šerijatsko pravo hanbalidskog mesheba, tumačenje Kur'ana (tefsir) i hadise (Sunet). Od djetinjstva je zaronio u knjige tumačenja Kur'ana, hadisa i djela najvećih muslimanskih učenjaka.

 

Mnogo je putovao po susjednim zemljama, nekoliko puta je boravio u Hidžazu i Basri pa je potom živio u El Hasu. Za vrijeme svojih dugih putovanja šejh je da su u Nedždu i drugim arapskim gradovima na sceni lažna vjerovanja i poročni običaji. Bio je uvjeren da se narod udaljio od istinskih zakona religije i njenog duha, da su muslimani izdali Islam i izvrnuli kako osnove vjere tako i njene drugostepene vrijednosti, osim ponekih.

 

Čvrsto vjerujući da je došlo do krajnjeg religiozno-moralnog kraha svojih savremenika, Vahab počinje pozivati na vraćanje normama istinskog jednoboštva. Propovijeda plemstvu i puku, ali u početku svuda biva dočekan s neprijateljstvom. Zbog svojih propovijedi i poziva na reformu vjerovanja prognan je iz Basre i umalo da nije umro od žeđi u pustinji. U Hurajmali gdje je nakon očeve smrti postao kadija umalo ga nisu ubili stanovnici oaze, poznati po svom razvratnom životu, kada je pokušao da ih obrati u istinsku vjeru. Propovjednik je slučajno izbjegao smrt i bio prisiljen pobjeći u Ajajnu.

 

Vehabije su sklone pripisivati svom lideru i osnivaču svojstva talentiranog učenjaka i iskrenog muslimana koji je zbog svoje čiste vjere trpio nepravedne progone. Međutim, netačne su tvrdnje muslimana da su Vahabu bili strani politički ciljevi. Moguće da je tako i milo na samom početku karijere budućeg osvajača, ali su se kasnije pojavili i politički interesi. Doista, vehabizam koji je osnovao Vahab bio je usmjeren i protiv službenog „poturčenog“ Islama.

 

Pozivao je na bespoštednu borbu protiv otpadnika od vjere- šiita, osmanskih sultana koje je nazivao lažnim halifama i turskih paša. Antiturska usmjerenost vehabizma imala je za konačni cilj progon Turaka, oslobođenje i ujedinjenje arapskih zemalja pod zastavom „čistog“ Islama.

 

U govorima islamskog vjeroučitelja bilo je i nekih izjava koje odražavaju interese plemstva i koje su usmjeene protiv siromašnog i socijalno nezaštićenog stanovništva. On tvrdi kako je običan puk dužan da se povinuje volji bogatih, u skladu s izvornim Islamom. Za pobunu, bunt protiv emira slijedi žestoka Allahova kazna na ovom svijetu i na ahiretu, tvrdio je Vahab.

 

Kao obavezno vehabizam je uveo plaćanje zekata i kao neupitan vjerski princip zaveo je centralizirano prikupljanje poreza od stanovništva, uključujući i nomade.

 

Vehabizam je imao i tanku maskirnu uniformu za svoj društveni sistem povlastica, koja se mogla naći u više nego milenijskoj tradiciji Islama. Dakle, od emira i plemstva je zahtijevao da imaju fer odnos prema svojim podanicima, to jest, zalagao se za uređenu diskriminaciju na osnovu socijalnog statusa. Vehabije su pozivale na iskazivanje brige o robovima, slugama i najamnim radnicima. Laskali su osjećajima sirotinje, veličali su siromaštvo, osuđivali pohlepu, tvrdeći kako će siromah lakše ući u dženet. U praksi su vehabije zabranjivale lihvarenje.

 

Motive ujedinjenja u propovijedima Muhameda ibn Abd al-Vahaba iskoristili su feudalni upravnici malog emirata Dirija koji se nalazio u provinciji Nedžd. Sredinom 18. St. Emir Muhamed ibn Saud i njegov sin Abd el-Aziz stupili su u savez s Muhamedom ibn Abd el-Vahabom (1744. g.).

 

Od tada su više od pola stoljeća vodili upornu borbu za ujedinjenje zemalja Arabije pod zastavom vehabizma. Jednu za drugom potčinili su sebi oblasti Nedžda i beduinska plemena.

 

4. Odnos prema novom pokretu unutar Islama

 

Vehabijski pokret optuživali su za ograničenost misli i nemjerljiv fanatizam koji su plašili ne samo “ortodoksne” i pobožne muslimane nego i pripadnike Islama sa širokim i za napredak otvorenim pogledima . Odnos muslimana prema vehabizmu bio je jedinstven. Smatrali su da je vehabizam svojevrsni novi Islam, svoje vrste muslimanski protestantizam. To je heretička struja, pokušaj modernizacije i spona Islama sa savremenošću, iako Islam, sa stanovišta muslimana , nema potrebe za sponu sa savremenošću.

 

Izvorno, za bilo kojeg muslimana, na bilo kojem kraju svijeta , s tačke gledanja muslimanske ideologije Kur'an ne zahtijeva ni promjene ni dopune jer ga je čovjeku dao Svevišnji. Za muslimane kako u prošlosti tako iu sadašnjosti , u najmanju ruku, ako sudimo prema njihovim tvrdnjama, vehabizam je modernizacija i kastracija Islama upravo zato što je pokušao preinačiti Kur'an u svoju korist, zato što su oni računali da Kur'an koji je bio do Vahaba nije autentičan i kako je potreban drugi Kur'an. I ako je u Novom Zavjetu Isus Hrist govorio o Starom Zavjetu da nije došao kako bi poništio njegov zakon nego kako bi ga proveo, Vahab je rušio sve stare zakone i uspostavljao svoje sopstvene, skrnaveći time u očima Islama svetu knjigu Kur'an.

 

Još značajnije je da oficijelni, pravovjerni islam smatra da su pod krinkom očišćenja vjere vehabije učile ljude ne da se klanjaju Allahu i da poštuju Poslanika nego da služe lokalnoj vlasti i novcu. Slobodne ljude pretvarali su u robove, jedne duhovno, a druge fizički. Vehabije su sve vrijeme uništavali i pljačkali muslimanske svetinje. Pod Džihadom su podrazumijevali samo uništavanja, ubistva, krv, iživljavanja, zaboravljajući šta je najvažnije-unutarnji Džihad, odnosno, borbu s vlastitim porocima. Najveća šteta koju su po mišljenju muslimana vehabije nanijele muslimanskim narodima je što su ljudi koje su oni potčinjavali sumnjali u Islam i u uvjerenje da Islam donosi mir i blagostanje, a ne krv i ništenje muslimanskim narodima. Islam zabranjuje bezrazložno nasilje ili nasilje s ciljem korištenja. Historija vehabizma je prije svega historija međusobnih ratova. Islam zabranjuje prevare u trgovini i korupciju u oblasti političkog djelovanja jer su ta djela u suprotnosti s muslimanskim moralom. Historiju vehabizma Islam naziva historijom ucjene, korupcije i prevare. Potcrtava se da Islam zabranjuje prisilu u prihvatanju vjere. Takve teorijske tvrdnje, naravno, nisu u skladu s praksom, jer su mnogo puta narušene i ne samo u slučaju vehabizma nego i pravovjernih muslimana, također, u historiji bilo koje religije postoji mnogo više slučajeva vjerskih ratova i nasilja u ime vjere, a ni pravoslavlje nije isključeno, za to je dovoljno samo pročitati o historiji pokrštavanja Rusije, nego nenasilnog širenja vjere?

 

Naravno, može se govoriti da je ruski narod imao predispozicije da postane “Treći Rim”, da postane kolijevka pravoslavlja, ali mora se reći da 998. godine to nije bilo poznato ruskom narodu koji su pod prijetnjama bacali u rijeke i prisilno krstili. Shvatanje veličine tih događaja došlo je ruskom narodu tek vijekovima kasnije. Ali u Islamu nikada nije učinjeno jedinom taktikom, nije ubistvo dizao na nivo vjerskog podviga i u tome su u pravu islamski istraživači i vjerski službenici koji ,odvajajući se od vehabizma, nazivaju ga religijom krvi i rata. Mnogi muslimanski vjerski službenici tvrde da je Islam religija Svevišnjeg, a da je vehabizam mišljenje čovjeka i da ih se ne smije izjednačavati. Također, nisu samo bogoslovska i religiozna uvjerenja dala život takvom unutrašnjem protivljenju Islama vehabizmu. Ne. Tako je bilo još u vrijeme razvoja vehabizma na teritoriji Arabijskog poluotkoa i izvan njega. Ta historija, iako ne duga, označena je nizom velikih događaja i pojava koje su imale značajan uticaj na razvoj svjetskog Islama.

 

5. Evolucija (historija) vehabizma u periodu od 18. Do 21. stoljeća

 

Prolazile su godine i vijekovi. Vehabizam je nalazio sve veći broj sljedbenika i simpatizera i postepeno je izlazio i izvan granica Arabijskog poluotoka. Učenje Ibn Abd al-Vahaba naišlo je na podršku šejhova u nizu arapskih plemena pa tako i predstavnika roda Al Saud – upravnika emirata ad-Dirija. Sredinom 40-tih godina 18. Stoljeća Ibn Abd al-Vahab se uključuje u političku bormu na Arabijskom poluotoku, a njegovo učenje ubrzo postaje simbol borbe Saudida za ujedinjenje Arabije pod njihovom vlašću, a kasnije postaje i zvanična ideologija prve države Saudida. Na početku 19. Stoljeća vehabizam je osvojio jake pozicije u većem dijelu Arabijskog poluotoka, a potom je uspio da se proširi u Indiji, Indoneziji , Istočnoj i Sjevernoj Africi.

 

Nakon toga su vehabije počele aktivnu misionarsku djelatnost među plemenima koja su naseljavala područja oko Meke i Medine. U te gradove slati su emisari vehabizma kako bi po svaku cijenu dobili podršku uglednih muslimanskih učenjaka što im je bilo neophodno za ostvarenje svojih političkih planova.

 

Historijski Meka i Medina su najtješnje povezane s djelovanjem i životom Poslanika Muhameda. Širenje uticaja među stanovništvom Meke i Medine dalo bi vehabijama prije svega ideološku podršku u cijelom muslimanskom svijetu. Reakcija muslimanskog društva na djelatnost vehabija u Meki i Medini ogleda se u sudskoj odluci, u kojoj je rečeno da ljudi koji dijele poglede vehabija, kao i same vehabije, treba smatrati otpadnicima od vjere, a vehabijski emisari koji se nalaze u gradu moraju biti uhapšeni.

 

Svima koji su poticali iz regije Ad-Darija, čiji su vladari podržavali ideologiju vehabizma, bilo je zabranjeno obavljanje Hadža i ulazak u Meku. Jedan od razloga za zabranu vehabijama da obavljaju Hadž bili su njihovi pokušaji da hodočašće iskoriste za misionarske ciljeve.

 

Kao rezultat toga vehabije su napale plemena koja su bila pod jurisdikcijom Meke. Pod opsadom su vehabije držale grad At-Toif, a kadu su napokon ušli u njega poklali su skoro svo njegovo stanovništvo. Grad je ležao u ruševinama, bio je potpuno opljačkan, a vjerske knjige spaljene. Upad u Meku vehabije su nekoliko puta odgađale zbog toga što se u njoj nalazilo mnoštvo hodočasnika koji bi, bez sumnje, pružili dostojan otpor. Po okončanju Hadža vehabije su ušle u Meku i zauzele je bez borbe. Vladar Meke šarif Golib ibn Musaida želio je da po svaku cijenu izbjegne krvoproliće u svetom gradu za muslimane i dozvolio je sljedbenicima ibn Abd al-Vahaba da uđu u Meku. Nešto prije nego su vehabije preuzele grad on je s njima čak zaključio i sporazum o nenapadanju, koji je bio potpisan 8. muharema (januar) 1789. godine.

 

Godine 1800. Vehabije su blokirale Meku i presjekle sve puteve prema gradu. Opsada je bila žestoko mučenje za Mekance. U gradu je vladala glad. Gledajući panje Mekanaca, šarif Golib je donio odluku da zaključi s vehabijama ugovor o miru. Te su godine vehabije uspjele zauzeti Medinu. Prvo što su uradili bila je pljačka svete sobe, gdje se nalazio mezar Poslanika Muhameda. Vlast vehabija nad svetim gradovima trajala je sedam godina. Za to vrijeme opljačkali su sve ukrase Kabe i prekrili je crnom sargijom te porušili turbeta nad mezarima. Zabranili su da se uči salavat poslije ezana, smatrajući to odstupanjem od Islama. Ibn Abd al-Vahab je lično naredio da se kazni mujezin koji je proučio salavat (hvala Poslaniku).

 

Vehabije su posjekle stablo pod kojim su se prvi ashabi zakleli Poslaniku Muhamedu i uništili su mezar njegove žene Hatidže pod izgovorom da su mu se muslimani klanjali. Uvodili su nove, u muslimanskom svijetu nepoznate običaje: brijanje glave ne samo muškarcima nego i ženama. Kada nije mogao naći opradanog razloga za to Ibn Abd al-Vahab je žene ostavio na miru. Vehabije su za svoje sljedbenike ukidali neke zabrane Islama, pogotovo zabranu izvanbračnih odnosa između muškarca i žene . Djelujući u tom duhu sljedbenici novoukazanog „obnovitelja“ Islama nisu mogli ne izazvati protest žitelja okupiranih gradova.

 

Analizirajući historijski problem i historijsko značenje vehabizma, neophodno je obratiti pažnju na to da taj pokret je u potpunosti suprotan Islamu i upravo je s njim prvim stupio u otvorenu knfrontaciju, a logiku koju su predlagale vehabije muslimni su decidno odbacivali. S tim u vezi vehabije koje su pretendirale na pravovjerje, u suštini su ispale sektaši , suprotstavljeni cijelom muslimanskom svijetu.

 

Već kraje 18. st. Nakon smrti osnivača pokreta Muhameda ibn Abd al-vahaba, emiri Nedžda Saudidi prigrabili su ne samo svjetovnu nego i duhovnu vrhovnu vlast, ostavivši potomcima Abd al-Vahaba samo funkcije vjeroučitelja i sudija.

 

Prva država Saudida bila je pokorena ujedinjenim snagama Egipćana i Turaka. Druga Saudijska država koja je postojala tokom većeg dijela 19. st. morala je mnogo toga činiti iznova, ali je njena politička i religiozna značajka kao i prije ostao vehabizam. Tek tokom Prvog svjetskog rata zbog razvoja oštrog suparništva između Englske i Turske, balansirajući između neprijateljskih strana ,Nedždski emirat je imao mogućnost da učvrsti svoje pozicije pod pokroviteljstvom istog tog vehabizma. Ali ni ranije teritorije ni ranije moći emirat vehabija nije dostigao.

 

Novi uzlet tog emirata povezan je s narednim, najjačim, oživljavanjem vehabizma. Početkom druge dekade 20. stoljeća trojica kadija vehabija, Abd al-Karim, Abdallah ibn Abd-al-Latif i Isa, iznijeli su dva zahtjeva muslimanima: striktno pridržavanje propisa vehabizma i stvaranje svevehabijskog bratstva, čiji su članovi obavezni voljeti svoju domovinu, bezuvjetno se potčinjavati imamu-emiru i na sve načine pomagati jedan drugome, odbijajući svaki kontakt s Evropejcima i stanovnicima zemalja kojima oni upravljaju. Dvadesetih godina prošlog vijeka vehabije su osvojile Džebel-Šamar, Hidžaz, Asir, a uspjeli su ugušiti i niz ustanaka velikih beduinskih plemena. Feudalno-plemenska rascjepkanost bila je prevladana. Saudijska Arabija proglasila se kraljevinom.

 

U procesu stvaranja centralizirane feudalne države već prve arabijske vehabije su se odmakle od strogog fundamentalizma i zalagale se za legalizaciju životno važnih novina. Pušenje duhana, konzumiranje alkohola, nošenje svile za muškarce i sl. bilo je strogo zabranjeno. Ali korištenje savremenih tehnologija postalo je norma. U zemlju se počelo značajno uvoziti automobile, radio-telegrafske uređaje, kasnije i automatsko naoružanje, oklopna vozila i avione.

 

Na taj način vehabizam je ostajao ideološko znamenje, sve dok je bio koristan, a prestajao je to biti kada se činio nepriličnim. Ipak, za široke slojeve stanovništva, pogotovo siromašnoe, vehabizam je ostao privlačno tumačenje fundamentalističkog islama, koje im je dopuštalo da nekažnjeno pljačkaju i ubijaju za vlastitu korist.

 

Tokom 20. vijeka prihvatio ga je veliki dio muslimana od Maroka do Indonezije. Pojavio se i u Rusiji, u Srednjoj Aziji, Povoložju i na Kavkazu.

 

Danas je vehabizam zvanična ideologija Saudijske Arabije, a njegovih sljedbenika ima u arapskim emiratima Persijskog zaljeva, nizu azijskih i afričkih zemalja.

 

Početkom 1970-ih godina vehabizam je počeo aktivno da se širi izva Saudijske Arabije. U početku (70-80 godine 20. st.) vehabizam se javlja kao ideologija mnogobrojnih ekstremističkih antivladinih grupacija u arapskim zemljama. U 80-tim i 90-tim godinama bio je aktivno korišten u Afganistanu u organiziranju „džihada“ protiv kabulskog režima „nevjernika“ i sovjetske okupacije zemlje. Baš tada je vehabizam postao ideologija „arapskig Afganistanaca“ i „Afganistanaca drugog pokoljenja“-ekstremita raznih nacionalnosti , koji su se obučavali u vehabijskim kampovima na teritoriji Afganistana od vremena Afganistanskog rata, koji je kontrolirao pokret „Taliban“. Od 90-tih godina do danas vehabijska ekspanzija ogleda se u prodoru u republike bivšeg SSSR-a, a također, u jugoistočnu Evropu i u zapadnu Evropu , Ameriku, Australiju i u Afriku.

 

Kao rezultat tog procesa stvorena je jaka mreža vehabijskih (selefijskih) grupacija, filijala, baza, kampova za obuku, obrazovnih ustanova i koordinacijskih centara u mnogim zemljama svijeta.

 

Vehabizam predstavlja veliko zlo čovječanstva i jednim od glavnih neprijatelja Rusije i ruskog mentaliteta, a za uspješnu borbu sa zlom neophodno ga je lično poznavati, imati ispravnu predstavu o njemu, ne umanjivati, ali i ne preuveličavati to zlo. Upravo zbog toga ćemo u nastavku razmotriti vehabizam kao religiozno učenje.

 

VEHABIZAM KAO RELIGIOZNA POJAVA

 

1. Jedinoboštvo kao osnova učenja U vrijeme svojih bogoslovnih istraživanja Vahab je iznosio jednu, najvažniju ideju- ideju Božije jednoće kao suštine Islama. Pozivao je svoje slušatelje, vjernike na jednoboštvo i trudio se da objasni tim ljudima suštinu svoje ideje. I njegovo glavno djelo se baš tako i zove“Kitab at-Tavhid“ (knjiga Božije jednoće), u kojoj Ibn Abd al-Vahab osvjetljava sva odstupanja od istinskog Islama koja su postojala u to vrijeme, a također i pitanja koja su izazivala rasprave u islamskim naučnim krugovima i daje im traktat s tačke gledišta Kur'ana, Suneta i mišljenja najvećih učenjaka. Između ostalog, on tvrdi da je jedinoboštvo, prije svega, ubjeđenje kako je samo Allah stvoritelj svega postojećeg, njegov Gospodar koji mu daje zakone. Među njegovim stvorenjima nema mu niko i ništa ravno, sposobno da stvara. Allah ne treba ničiju pomoć i niko Mu nije blizak. Samo je u rukama Allaha sposobnost da čini dobro i zlo. Niko, sem Allaha, nije dostojan veličanja i klanjanja.

 

Čak u tim samim načelima vehabizma vidimo njegov uništavajući odnos prema ličnosti čovjeka, potpuno suprotna od kršćanskog pogleda na čovjeka, kojega je „Gospod stvorio prema svom liku i karakteruu svemu, apsolutno u svemu, narario ga, pa tako i darom stvaralaštva“, što su vehabije striktno odbacile pa znači da su po toj tački kršćani neprijatelji vehabija i „njihovog“ Allaha.

 

No, vraćajući se ideji jedinoboštva kod Vahaba, neophodno je primijetiti da je islamski svijet, prema njegovom mišljenju, napustio principe jedoće Boga. Ljudi su se predali podali religioznim „novotarijama“ (bid'a) – jednome od najstrašnijih grijehova. Počeli su pridavati Allahovim stvorenjima Njegove moći i atribute, među kojima su hodočašća mauzolejima svetih ljudi, zavjeti tim svecima, žrtve njima, to jest faktički On je odbacivao mogućnost pravednog načina života i svetosti bilo kome osim Allahu. Nije prihvatao mogućnost bilo kakve hijerarhije već samo jednu jedinu vlast i djela Allaha.

 

Uopće, „širk“ (mnogoboštvo) je najteži grijeh u Islamu i o tome postoji mnoštvo potvrda u Kur'anu i Sunetu. Evo šta navodi Vahab u prologu svoje knjige „Kitab at-Tavhid“, posvećenoj borbi protiv širka: „Allah, Svemogući i Veliki je rekao: 'Uistinu, Allah ne oprašta pridruživanje Mu sudrugova, ali oprašta sve što je manje od toga, kome hoće...'“ . Također, navodi i hadise poslanika Muhameda: „Onaj, ko je umro, a da Allahu nije pridruživao nikoga i ništa, otići će u dženet; a ko se pojavi pred Njim, a pridruživao mu je bilo-što, taj će otići u džehenem“. I konačno, govoreći o najvećim grijesima, poslanik je prvo pomenuo mnogoboštvo, zatim neposlušnost roditeljima, zatim lažno svjedočenje. Bez obzira na narastajuće protivljenje apelu sa strane, kako upravnika oaza, tako i običnog svijeta, potsticanog lokalnom ulemom, nezadovoljnom popularnošću pokreta koji je podrivao njihovu poziciju, broj sljedbenika Ibn Abd al-Vahaba brzo se povećavao i počeo je predstavljati realnu silu.

 

Dakle, kakva je tačno bila doktrina Muhameda Ibn Abd al-vahaba i na čemu se zasnivala?

 

2. Doktrinarni pogledi vehabizma. Ideologiju koju je propovijedao Muhamed ibn Abd al-Vahab, ne ulazeći u sve potankosti i detalje, moguće je svesti na slijedeće tačke:

 

1. Allah – posjeduje materijalno fizičko tijelo. On ima ruke, lice i druge dijelove tijela.

 

2. Kur'an i kazivanja poslanika moguće je tumačiti vodeći se svojim vlastitim razumijevanjem.

 

3. Nepriznavanje ogromnog dijela svjedočenja poslanikovih ashaba.

 

4. Odbacivanje mesheba (religiozno-pravnih škola) Islama.

 

5. Onaj ko ne slijedi učenje ibn Abd al-Vahaba je kjafir (nevjernik).

 

6. U većini slučajeva onaj ko čini tavasul (molba Allahu posredstvom bilo koga) je mnogobožac.

 

7. Posjećivanje mezara Poslanika i njegovih ashaba i šehida je zabranjeno.

 

8. Sve što je uneseno u islam nakon smrti poslanika je zabranjeno.

 

9. Sekte (ćelije sljedbenika) u lokalnim zajednicama predvodi vođa (emir) kojeg ne biraju muslimani nego imenuje nadređeni mu vođa.

 

10. Nevjernike (uključujući i muslimane koji se nisu priključili sekti vehabija) moguće je ubijati i izvan okvira neophodne samoodbrane.

 

11. Tradicionalno ispovijedanje Islama predstavlja kufr (nevjerovanje), sufizam ne predstavlja islamsko učenje i praksu.

 

12. Velika dostignuća muslimanske civilizacije od 8. Do 18. Stoljeća u teologiji, filozofiji, medicini, matematici, astronomiji, hemiji, književnosti, čiji su stvaraoci uglavnom bili sufije, za vehabizam nemaju nikakvog značaja.

 

13. Zabrana nošenja evropejske odjeće, uvođenje nekih samo u Islamu preporučenih normi postaju obaveza.

 

Treba spomenuti da su sa vehabije smatrale kako sa svima koji nisu dijelili njihovo mišljenje moraju ratovati. Tvrdili du kako je dozvoljeno prolijevati krv nevjernika. To je značilo da je bilo dozvoljeno ubijati i pljačkate sve koji nisu dijelili uvjerenja vehabija. Štaviše, ohrabrivao je to. Na taj način, vidimo da je ideološka srž učenja postala ideja zaštite temeljnog islamskog principa božije jednoće (tavhid), prema kojemu je Allah apsolutni stvoritelj svega što postoji i zbog toga vjernici ne smiju da se klanjaju nikome i ničmu, osim Svevišnjem.

 

Tako je temaljni stup Islama: „Nema Boga, osim Allaha i Muhamed je Božiji poslanik“ interpretiran tako da je klanjati se potrebno samo Allahu, ali ne i Muhamedu koji je samo poslanik, a pogotovo ne bilo kakvom vjerskom autoritetu.

 

U ime principa jedinoboštva al-vahab i njegovi sljedbenici vodili su bespoštednu borbu ne samo s poštivanjem svetih gajeva i hridi, što su činila pojedina beduinska plemena nego i s nekim tradicijama koje su se ukorijenile u Islamu, na primjer, s postavljanjem nišana na d mezarovima i posjećivanjem grobalja, a također s kultom svetih (evlija) i čak s „prekomjernim“ poštivanjem Poslanika Muhameda.

 

Nastojeći uspostaviti islam u njegovoj „izvornoj čistoti“. Vehabije su priznavale samo Kur'an koji nije dopušteno tumačiti i Sunet u razdoblju četvorice pravednih halifa. Tako su u pitanjima slobodnog izražavanja mišljenja religioznih autoriteta –idžtihade i slijepog slijeđenja izvora – taklide, vehabije insistirale i dan danas insistiraju na tome da Kur'an i Sunet predstavljaju najviši stepen znanja. Oni odbacuju sve „novotarije“ koje su se pojavile u procesu razvoja Islama, to jest bilo koju praksu koja nije propisana Kur'anom ili sunetom Poslanika.

 

Slična ideologija rađala je potpuno novu religioznu praksu po kojoj je sve do nedavnih terorističkih napada bilo lako razlikovati vehabiju od ostalih muslimana. Na primjer, sve vehabije bile su ošišane na nulu i nosili su dugačke zapuštene brade i skraćene hlače. Međutim, nakon vala javnog ogorčenja koje se raširilo po cijelom svijetu, vehabije se sve manje razlikujo od mnoštva muslimana. Ali to ne mijenja religiozne norme kojih se oni pridržavaju unutar svoje zajednice.

 

3. Religijske prakse vehabizma

 

Te su se norme formirale na osnovu doktrinarnih pogleda ideologa vehabizma. Proističući iz tih pogleda, vehabije su negirale posebno muziku pjevanje i ples.

 

Abd al-vahab zabranio je monaštvo(sufizam) pa čak i obilježavanje rođendana Poslanika Muhameda, tvrdeći kako takva ceremonija, kao prvo, nije propisaa u Kur'anu, niti ju je preporučio sam Muhamed, a kao drugo, vodi ka obožavanju Poslanika.

 

Odbacio je klanjanje svetima, odbacivao je hodočašća grobnicama i čuda koja se tobože dešavaju kod njih, zahtijevao je uspostavljanje jednostavnosti u životu, odijevanju i hrani, kakvu je propovijedao Muhamed.

 

Osnovne obrede Islama, petokratnu molitvu, hadž vehabizam čuva, zahtijevajući najstrože da se ispunjavaju, ali oslobađa ih sitničavih formalnosti koje je uveo kasniji Islam. Vehabije malo pažnje pridaju abdestu, pravilu o skidanju obuće u džamiji, pozivajući se na praksu Poslanika Muhameda.

 

Žene ne treba puštati do grobova zbog njihovih neumjerenih suza , a što nije u saglasnosti s obaveznim za čovjeka potčinjenjem volji Božijoj. Jedna od najstrašnijih okosnica vehabijske ideologije je njihovo tumačenje i shvatanje džihada, to jest rata za vjeru.

 

Džihad je, zapravo, izum vehabizma, njegova zamisao, njegova glavna vjerska metoda preobraćenja nemuslimana i muslimana nevehabija. Džihad je definiran u nekoliko ključnih odredbi:

 

to je oružana borba,

 

vođenje džihada je obaveza svakog muslimana (prirodno, fizički i mentalno sposobnog za to),

 

objekat džihada su svi „nevjernici“.

 

Izražavajući toleranciju prema „sljedbenicima Knjige“-kršćanima i Židovima, vehabijski pogled na tekfir svodio se na pooštravanje zahtjeva prema muslimanima. Nije više bilo dovoljno samo izjaviti privrženost Islamu i obavljati svakodnevne molitve. Ako čovjek izjavljuje da je musliman, a u isto vrijeme se klanja drugim bogovima, na primjer kao šiiti, treba ga izložiti i kazniti smrću. Na taj način takav džihad vodi se protiv svih nevehabija, a prije svega protiv ostalih muslimana.

 

Proglašena ideja al-Vahaba o „bratstvu i ravnopravnosti“ muslimana bez obzira na kastu i društveni status, u suštini, značila je samo poseban oblik organizacije s unutrašnjom disciplinom, mnogo većom nego u tradicionalnoj islamskoj zajednici, jasno izraženim vrhovnim autoritetom, uzajamnom odgovornosti i tako dalje.

 

Takav model stvorio je od vehabijske zajednice ne samo religijsku zajednicu nego ponekad svojevrsnu militantnu religiozno-političku organizaciju. Takav fanatizam okupljao je i disciplinirao vehabije, stvarajući religiozno-ideološko opravdanje za djelovanja koja su po svom duhu potpuno antiislamska. Zahvaljujući tome, učenje al-Vahaba od samog početka bilo je ideologija vojne ekspanzije.

 

Ideje al-Vahaba našle su dosta pristalica kako među hrabrim beduinima i zemljoradnicima tako, ali i prije svega, među elitom.

 

Propagirajući strogo jedinoboštvo, vehabije i njihovi simpatizeri nevjernicima i mnogobošcima kvalificiraju sve koji, prema njihovom mišljenju, nisu jednobošci. U kategoriju „neprijatelja Islama“ prema njihovom mišljenju spadaju:

 

1. Židovi i kršćani (sljedbenici Knjige, ahl al-kitab). U samom tekstu „Knjige jedinoboštva“ Ibn Abd al-Vahaba ta se odredba potvrđuje izabranim izjavama Poslanika Muhameda: „Kada kod njih umire pravednik ili pravedni Božji rob, oni na njegovom grobu prave hram i u njemu slikaju njegov lik. To su najlošija od Allahovih stvorenja!“ „Neka padne Allahahovo prokletstvo na Židove i kršćane koji su grobove svojih poslanika pretvorili u hramove!“

 

2. muslimani- otpadnici od vjere (murtadd), koji su počinili i najmanje odstupanje od principa jednoboštva. Vehabije takvim odstupanjima smatraju i veličanje pravednika i klanjanje Allahu kod grobova pravednika (vali), klanjanje idolima, proricanje sudbine po zvijezdama (astrologija), bilo koja vrsta predskazanja, amuleti i nošenje bilo kakvih predmeta za odbijanje uroka, veličanje nekog čovjeka i masa drugih stvari i radnji. Vehabije tvrde da će musliman prestati da bude musliman u slučaji i najmanjeg odstupanja od ednoboštva te njegov život i imetak prestaju biti neprikosnovenima, što znači da on može biti ubijen, a njegova imovina oduzeta.

 

3. sljedbenici svih, bez isključenja, ideoloških pravaca (osim vehabizma). Dakle, pripadnost ateističkim pravcima, a pogotovo komunističkih, svjetovnih, demokraatskih, kapitalističkih ili drugih sličnih pravaca nevjernika smatra se vjeroodstupanjem od Islama.

 

4. oni koji odbacuju šerijat kao jedino moguć izvor prava. Uz to, nevjerništvom se proglašava i bilo kakva čovjekova zakonodavna i normativna djelatnost: davanje prava da donosi zakone bilo kome, sem Allaha, prema mišljenju radikala, suprotno je Islamu.

 

4. socijalno-političke karakteristike vehabizma

 

Socijalna doktrina vehabija propagira uspostavu patrijarhalne jednakosti i eroziju socijalne hijerarhije. Vehabizam deklarira principe muslimanskog „bratstva“ i njihovu jednakost pred Allahom, odbacujući kastinske i druge razlike među njima. Vehabijsko bratstvo podrazumijeva poseban vid organizaije, s unutrašnjom disciplinnom ,mnogo većom nego u tradicionalnoj islamskoj zajednici, jasno izraženim vrhovnim autoritetom, uzajamnom odgovornosti i tako dalje.

 

U knjizi selefijskog autora Saleha bin fauzana al-Fauzana „Prijateljstvo i nevinost u Islamu“ svo čovječanstvo podijeljeno je u tri grupe koje se razlikuju po stepenu pridržavanja osnovnih odredaba vehabizma. U prvu spadaju samo članov „spašene grupe“, vehabije prema kojima istovjerci moraju iskazivati toleranciju i dobre želje. Uz to, odlučujući dokaz jednoboštva nekog čovjeka je apsolutno potčinjavanje vehabijskoj grupaciji i aktivno neprijateljstvo prema svemu što joj ne pripada.

 

Vehabizam kao društveno-politički pravac u okvirima savremenog islamskog svijeta značajno je evoluirao. Pojavivši se u vrijeme ujedinjenja Arabije, selefijski islam u tumačenju al-Vahaba je postao ideologija saudijske države.

 

Kruto insistiranje na očuvanju „čistote Islama“ u kombinaciji sa poslušnošću emiru doprinijelo je ujedinjenju arapskog društva u jednu državu. Međutim, nakon formiranja Kraljevine Saudijske Arabije fanatizam vehabija, poghotovo njihovog radikalnog dijela (najreljefnije iskazan u pokretu ihvana), postao je prepreka na putu daljnjeg razvoja države.

 

U kombinaciji mjera za privlačenje umjerenih pripadnika vehabizma u državni aparat i represivnih mjera u odnosu na radikale, vlasti je uspjelo da naposljetku vehabijski pokret stavi pod kontrolu.

 

Novi uzlet vehabizma dešava se u vrijeme nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je na valu krize kolonijalizma islamski fundamentalizam postao jedna od vodećih ideologija u muslimanskom svijetu. U okviru mnogobrojnih nevladinih religiozno-političkih organizacija koje su nastale u to vrijeme dolazi do oživljavanja vehabijskih grupa koje počinju da se šire po cijelom svijetu.

 

Ukazala se potreba ne samo za ranim vehabizmom nego i za njegovim organizacionim oblicima. Prije svega, to je iskustvo ihvanskog pokreta koji predstavlja svojevrsnu federaciju autonomnih religioznih zajednica, uvezanih strogom disciplinom i nalaze se pod kontrolom vrhovnog autoriteta.

 

Kako ocjenjuje uvaženi ruski islamolog A. V. Malašenko, vehabizam je djelimična manifestacija selefijske tradicije. Zajedno s tim, to je jedan od oblika ekstremističkog pravca u okviru selefijskog Islama.

 

Prema mišljenju I. P. Dobajeva, danas se radi o „neovehabijskoj“ doktrini koja je, bazirajući se na odredbama ranog, iskonskog vehabizma, za nešto više od dva stoljeća svoga postojanja evoluirala prema jačanju radikalizma.

 

Još jedan od važnih socijalno-političkih faktora modernog vehabizma je širenje u konfliktnim zonama savremenog svijeta.

 

Tokom 80-tih godna 20. stoljeća to je bila teritorija Afganistana, u 90-tima srednjoazijske republike bivšeg SSSR-a. Iskustvo širenja neovehabizma u savremenom svijetu dovodi do negativnih pojava za društvenu i državnu sigurnost.

 

Prema mišljenju poznatog politologa A.A. Ignatjenko, moderni vehabizam dovodi do podjela nacionalnog muslimanskog društva u nekoj državi, do stvaranja aktivnih protiv sistemskih grupa, njihovo uključivanje u globalnu mrežu vehabijskih organizacija sa samo jednom ideologijom, centraliziranim upravljanjem i političkim ciljevima, širenje ideologije vjerske i nacionalne netrpeljivosti , teoretskom opravdanju nasilja, ekstremizma i terorizma.

 

Međutim, pojedine manifestacije vehabizma u različitim dijelovima muslimanskog svijeta, s karakterističnim odlikama, ostavljaju svoj otisak na politički razvoj mnogih savremenih država.

 

Sada, mnogi političari, tvrdeći s TV ekrena i umirujući tumačenjima nejasno je koga, da li nas ili sebe same, uvjeravaju da vehabizam kao takav ne nosi u sebi nikakvo zlo i da ničim ne ugrožava mir i jedinstvo , a što želi islamski svijet kako bi bio ostavljen na miru da živi prema svojim zakonima, od kojih se mnogi ne uklapaju u poimanje evropskog čovjeka. Govoreći “Pustite nas da živimo i nećemo vam smetati ...“ To je najveća zabluda koja može postojati. Kako je poznato još je Gete kazao da je najveće dostignuće đavola to što je sve ubijedio u to da on ne postoji. Tako se dešava i sa vehabizmom. Moguće je gledati ga kroz prste, ne dižući ga na nivo problema. Ali se tada možemo naći nezaštićeni pred njegovim neočekivanim „upadom“ u naš život. A taj upad će se obavezno desiti. Kao dokaz istinskog odnosa Islama prema drugim narodima, od kojih im, kako kažu, treba samo mir treba navesti samo obraćanje muslimanima u svijetu stalne komisije za naučna istraživanja Saudijske Arabije, koje je nedavno objavljeno na jednom od muslimanskih foruma na Internetu. Navest ćemo samo najžešće citate tog obraćanja.

 

„U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

 

Hvala Allahu, mir i blagoslov na Poslanika Muhameda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede i koji će ga slijediti do Sudnjeg dana...

 

Jedno od osnovnih islamskih vjerskih ubjeđenja, bez kojeg naša vjera ne bi bila kompletna i o čemu su saglasni svi muslimani, jeste vjera u to da na zemlji nema istinske vjere , osim Islama...

 

To je konačna Allahova vjera kojom se poništavaju sve prethodne poruke i zakoni i zato, osim Islama, nema ni jedne vjere, s kojom bi se čovjek mogao približiti Svevišnjem. Svevišnji je rekao: „A ko traži drugu vjeru pored Islama, neće mu biti prihvaćena i on će se u budućem životu naći među gubitniima“ (3:85). Od vremena poslanika Muhameda Islam (Istina) je istinsko učenje koje je on donio cijelom čovječanstvu i nijedna druga religija se ne može tako nazivati. Još jedan temelj Islama je vjerovanje da je časni Kur'an posljednja i konačna objava Svevišnjeg Allaha. To je konačan zavjet Gospodara svjetova, koji poništava sve prethodne objave poput Tore, psaltira ili Jevanđelja. Zbog toga, ni jedno sveto pismo, osim časnog Kur'ana, danas ne uči čovjeka da se klanja Allahu onako kako nam je On naredio. Svevišnji Allah je rekao: „Spustili smo ti (Muhamede) ovu objavu (Kur'an) kao istinu kako bi potvrdila ono što je bilo rečeno u ranijim objavama , kako bi ih sačuvali (od iskrivljavanja). Dakle, sudi im u skladu s onim što je Allah spustio i ne podliježi njihovim željama kako se nebi udaljio od istine koja ti je pokazana“...

 

Musliman mora vjerovati da su Tora i Jevanđelje poništeni časnim Kur'anom, a također, da su oni iskrivljeni rukama bezbožnika koji su u njih unijeli izmjene i dopune i izbacili dio onoga što je bilo spušteno...

 

Musliman, također, mora vjerovati da je Poslanik Muhamed posljednji vjerovjesnik i Božiji poslanik, poslije kojeg više neće biti Božijih poslanika, o čemu je Svevišnji allah rekao: „Muhamed nije otac nijednom od vaših ljudi, nego je samo Allahov poslanik i kruna među poslanicima“ (33:40). Zato sada nema ni jednog Božijeg poslanika, osim Muhameda, kojemu su ljudi obavezni biti poslušni.

 

Muslimani su, također, obavezni vjerovati da je Poslanik Muhamed poslan cijelom čovječanstvu, o čemu je uzvišeni Allah kazao: „Poslali smo te (Muhamede) svim ljudima, bez izuzetaka, kao blagovijesnika i promicatelja, ali veliki dio ljudi to ne može pojmiti“. „Reci (Muhamede): „O, ljudi! Uistinu sam ja Allahov poslanik svima vama“. Ta se tvrdnja naglašava u mnogim drugim ajetima.

 

U obavezna islamska načela spada i vjerovanje da svako ko ne prihvata islam, u tom smislu i Židov, kršćanin ili bilo ko drugi, je nevjernik i smatra se neprijateljem allaha i pravovjernih i naći će se među stanovnicima džehenema. Onaj ko Židove i kršćane ne smatra nevjernicima i sam je kao i oni u skladu s šerijatskim pravilom koje glasi: „Onaj ko nevjernika ne smatra nevjernikom i sam je nevjernik“.

 

• Musliman koji je priznao allaha za svoga Gospodara, Islam za svoju religiju, a Muhameda za svoga vjerovjesnika i poslanika nema nikakvo pravo da se bavi ovim poročnim „pozivom“, ohrabrivati ga, širiti njegove ideje među muslimanima, a pogotovo odgovarati na njega i učestvovati u sličnim koncesijama ili na sličnim konferencijama i sastancima. (ovo ne kontam)

 

• Musliman nema pravo da štampa Toru i Jevanđelje, a pogotovo ne skupa s Kur'anom časnim! A svako ko to čini ili podstiče na takvo činjenje, upao je u duboku zabludu, jer tak korak predstavlja neprihvatljivo jedinjavanje Istine date na stranicama Kur'ana sa lažima i poništenim stihovima u Tori i Jevanđelju.

 

• Musliman nema pravo da se složi s izgradnjom džamije, sinagoge i crkve u istom kompleksu zato što bi to bio dokaz o priznavanju drugih vjera, pored Islama, kao dopuštenih od Allaha, iako je Islam spušten kako bi se svako vjerovanje poklonilo pred njim. Sličan projekat bio bi materijalna podrška lažnoj ideji o ispravnosti i ravnopravnosti triju religija i poništilo bi stav o tome da je Islam anulirao sve prethodne religije. Zato, bez svake sumnje, slični stavovi ili čak njihovo odobravanje predstavljaju širk i zabludu, jer oni su u potpunosti u suprotnosti s tekstom časnog Kur'ana i Poslanikovog Suneta i jednodušnim mišljenjem uvaženih muslimanskih učenjaka te uče o tome da se treba slagati s idejom da su poročna vjerovanja Židova i kršćana poslana od Allaha. Naš Gospodar je iznad svega toga! Što se, pak, tiče sastanaka i razgovora s njima kako bi se steklo njihovo prijateljstvo, pomažući im da obave postavljeni im zadatak i time rušeći osnove Islama i vjere, s ve to je neprihvatljivo i odbacuje se od Allaha, Njegovog Poslanika i pravovjernih. Uzvišeni Allah je rekao: “... pazi se, kako te oni ni najmanje ne bi odvratili od onoga što ti je spušteno od Allaha“. Dolazeći do takvog zaključka, Komisija obavezuje sve muslimane u cijelom svijetu, a pogotovo ulemu da se boje allaha i da imaju na umu da On sve vidi što radimo, da čuvaju Islam od iskrivljavanja, a sačuvati muslimane od pogubnih poziva na jedinstvenu religiju i njene mreže.

 

Eto kakvo je pravo lice vehabizma, oni dobijaju nagradu od „svoga“ Allaha za svakog preobraćenog ili ubijenog nevjernika i za tu nagradu će se truditi cijelog svog života.